The Church and Public Opinion. Towards Building Dialogue within the Church

Crkva je od svojih početaka svjesna da je zajedništvo jedan od ideala prema kojemu treba težiti i koji treba izgrađivati. Promišljanje o načinu ostvarenja zajedništva predstavljalo je uvijek za Crkvu velik izazov jer je, u različitim povijesnim kontekstima, trebala pratiti načine komuniciranja i oblikovanja zajedništva. U novije vrijeme mediji su postali nezaobilazno sredstvo, odnosno prostori komunikacije između pojedinaca i društva, te mogu biti od velike pomoći u oblikovanju dijaloga. Oni omogućavaju nove načine povezivanja, nove načine oblikovanja (virtualnih) zajednica a utječu i na samu komunikaciju. Autor u ovom tekstu posebnu pozornost posvećuje komunikaciji koju Crkva razvija unutarcrkvenim javnim mnijenjem. Uz višestruki dijalog koji neprestano ostvaruje s Bogom i svijetom, Crkva – kao zajednica koja komunicira – ima potrebu za javnim mnijenjem. Budući da se javno mnijenje nije razvilo u crkvenom ambijentu nego u kontekstu građanskog društva, postavlja se pitanje može li se ono primijeniti, odnosno prihvatiti, i u komunikaciji koja se razvija unutar Crkve. Odgovor na to pitanje treba polaziti od razumijevanja naravi Crkve, odnosno cilja koji se unutarcrkvenom komunikacijom želi ostvariti. Svi članovi Crkve, u oblikovanju autentičnog unutarcrkvenog dijaloga, pozvani su suočavati se s izazovom pluralnosti, biti spremni na samokritičnost te nastojati oko što boljeg poznavanja (medijskog) jezika i načina komuniciranja današnje javnosti. Dijalog nije jednostavna primjena komunikacijskih ili retoričkih vještina već bi trebao postajati način življenja Crkve na putu izgradnje zajedništva.From its beginning the Church was well aware that communion is one of the ideals to aspire to and build up. Reflection on the way of realising communion was always a great challenge for the Church, because in different time periods the Church had to follow specific ways of communicating and forming communion. In recent times, media have become unavoidable means or places of communication between an individual and society. Therefore, they can be of great help in forming dialogue. They allow new ways of connecting, new ways of forming (virtual) communities, and they affect the very communication itself. In this text the author focuses especially on communication that the Church is developing through public opinion within the Church. Apart from many kinds of dialogue with God and the world that it realises – as a community that communicates – it also has a need for public opinion. Since public opinion did not originate within the Church milieu, but in the context of civil society, a question is posed whether it can be changed and accepted also within the communication that is being developed within the Church. In order to formulate an answer to this question one has to begin with the understanding of the nature of the Church, i.e., the goal aimed at through communication within the Church. In forming the authentic dialogue within the Church, all its members are called to face the challenge of plurality, to be ready for self‑criticism, and to try to get familiarised with (media) language and forms of communication of the present‑day public. Dialogue is not a simple application of communication or rhetoric skills. Instead, it ought to become a way the Church lives on its journey of building communion