Pragmatics in Ivo Pranjković’s Grammar

Na prvi se pogled možda može činiti da gramatički i pragmatički pristup kakvoj jezičnoj pojavnosti nemaju ništa zajedničko te da ih je nemoguće dovesti u kakvu tješnju vezu. Međutim zađemo li dublje u gramatičke opise jezičnih jedinica na morfološkoj i sintaktičkoj razini, doći ćemo do zaključka da je ponekad neke elemente potrebno sagledati i iz šire perspektive, točnije, da je za njihov adekvatan opis potrebno u obzir uzeti i komunikacijski kontekst. Upravo je o tome riječ u ovome radu – u raznovrsnim gramatičkim opisima jezika Ive Pranjkovića pokušat ćemo pronaći one elemente za koje je i sam autor procijenio da im treba pristupiti i iz drugoga kuta promatranja, naime onoga pragmalingvističkog. Takav pristup pojedinim gramatičkim opisima, posebice onima koji se nalaze u gramatičkom priručniku, svakako predstavlja novost na hrvatskoj znanstvenoj sceni.At first glance it may seem that the grammatical and the pragmatic approach to a linguistic phenomenon have nothing in common, and that it is impossible to combine them. However, if we delve deeper into the grammatical descriptions of linguistic units on the morphological and the syntactic levels, we find that sometimes it is necessary to view certain elements in a wider context, i.e. that it is necessary to take into account their communicative context in order to describe them adequately. This paper therefore focuses on the identification of those elements, in Pranjković’s various grammatical descriptions of language, which Pranjković himself claimed needed to be approached from a different perspective, namely the pragmalinguistic one. Such an approach to individual grammatical descriptions, especially those that can be found in grammar books, is definitely a novelty in Croatian linguistics