Lutkarska postmoderna

Lutkarstvo se sedamdesetih godina 20. stoljeća oslobodilo prevelikog utjecaja dramskog kazališta i približilo se postmodernom izrazu. Poljski lutkar Jan Wikowski dvadesetak godina ranije postavio je na scenu vlastiti tekst Ginjol u Parizu u kojem je poznate teme, likove i zaplete lutkarskog tipa ginjola promatrao u drugom kontekstu. Glumac lutkar se u ovoj predstavi prvi put nalazio ispred paravana i pričao o povijesti ginjola te ujedno izvodio lutkarske igre koristeći kazalište u kazalištu. Na tragu takva lutkarskog izraza sedamdesetih godina u Hrvatskoj nastaju lutkarski tekstovi koji sukcesivno nižu dramske situacije, imaju vremenski i prostorni diskontinuitet i u kojima iščezava radnja te nema zapleta ni dramskog lika u klasičnom smislu. Autorica odabire Bajku o kraljevim trešnjama koju je Luko Paljetak napisao po modelu nove bajkovitosti kada je radio u Kazalištu lutaka Zadar koje je bilo pod utjecajem poljskoga lutkarstva i po mnogim osobitostima približio se postmodernoj drami