DJELOMIČNA UVJETNA OSUDA I NJEZINA PRIMJENA U PRAKSI S PRIKAZOM SUSTAVA UVJETNE OSUDE U NOVOM KAZNENOM ZAKONU

Pomaci učinjeni „ispuštanjem“ uvjetne osude kao kaznenopravne sankcije sui generis i potvrđivanjem kao modifikacije kazne, što u svojoj suštini ona i jest, te uvođenje novog instituta djelomične uvjetne osude bit će ideja vodilja ovog rada. Novim Kaznenim zakonom, donesenim krajem listopada 2011. godine, zakonodavac je za uvjetnu osudu predvidio novo mjesto u sustavu kaznenopravnih sankcija. Uvjetnu osudu zakonodavac tretira kao nesamostalnu kaznenopravnu sankciju, kao svojevrsnu modifikaciju kazne i važnu alternativu kratkotrajnim kaznama zatvora. Kad se u stranim zakonodavstvima koristi riječ „uvjetna“, ponajprije se misli na kaznu, čime se naš zakonodavac polagano usuglašava sa suvremenim kaznenim zakonodavstvima te napušta koncept uvjetne osude kao mjere upozorenja. Kriminalnopolitički opravdano, uveden je i novi koncept uvjetne osude, tzv. djelomična uvjetna osuda. Djelomična uvjetna osuda svakako je novina u našem kaznenom zakonodavstvu, međutim iz poredbenopravnog gledišta ne možemo je smatrati inovacijom u kaznenom pravu. Koncept djelomične uvjetne osude otprije je poznat u komparativnim zakonodavstvima, primjerice u zakonodavstvu Švicarske ili Austrije, po uzoru na koje je i preuzet. Krajnja nit vodilja ide prema tome da se uvođenjem novog instituta djelomične uvjetne osude proširi područje primjene, odnosno postigne fleksibilniji modus kaznenopravne reakcije u situacijama koje zahtijevaju primjenu nekog strožeg oblika uvjetne osude za „srednje teška“ kaznena djela