Dativ u hrvatskim štokavskim i kajkavskim gramatikama do 1860.

This article deals with the approach to the dative case in Kajkavian and Štokavian grammars from 1604 to 1859. We concentrate on seventeen grammars, primarily focusing on their presentation of the meaning of the dative case. Remarks related to the meaning of the dative are mainly found in the parts of these grammars discussing syntax, and to a lesser extent in other parts. A significant feature of the majority of the grammars examined is their presentation of what modern grammars consider dative and locative (constructions) under the same umbrella of the dative case or the “third” case. The reason for this is a “morphology first” rule: the identical morphological form (in the singular) influenced grammarians’ conceptualization of what are considered typical dative constructions (e.g., those with the preposition k) and locative ones (e.g., those with the preposition u in static contexts) as dative constructions. Including the dative and locative prepositions in the scope of a single case in the singular led to an implicit assumption about the semantic profile of the dative: it occurs in static and dynamic constructions, and its semantic profile is different in the singular and plural.U članku se istražuje opis dativnih konstrukcija u odabranim hrvatskim štokavskim i kajkavskim slovnicama objavljenima u razdoblju od 1604. do 1859. godine, odnosno od pojave prve hrvatske gramatike Institutionum linguae Illyricae libri duo (1604.) Bartola Kašića do Skladnje ilirskoga jezika za niže gimnazije (1859.) Adolfa Vebera Tkalčevića, prve hrvatske sintakse tiskane kao posebna knjiga. Analizom je obuhvaćeno 17 gramatika, a propituje se na koji su način stari hrvatski gramatičari obrađivali dativ te donose zaključci o njegovu poimanju u starijoj hrvatskoj gramatikografiji. Istraživanje je ponajprije usmjereno na značenje dativa, njegove karakteristične prijedloge te gramatičke opise i zaključke koje su gramatičari izvodili na temelju identičnoga morfološkog oblika dativa i lokativa u jednini. Činjenice da se hrvatska gramatička tradicija razvijala pod utjecajem latinske gramatike te isti oblik dativa i lokativa jednine u hrvatskom jeziku utjecale su na variranje broja i poimanja padeža u gramatikama promatranoga razdoblja, stoga i na izbor prijedloga koji su se pripisivali dativu. Naime, važno je obilježje većine proučavanih gramatika zajednički prikaz kao dativa onoga što se u suvremenim gramatikama smatra dativom i lokativom, ponajprije kada je riječ o jednini. Drugim riječima, identičan morfološki oblik (u jednini) utjecao je na gramatičku konceptualizaciju onoga što se smatra tipičnim dativnim konstrukcijama (npr. s prijedlogom k) i tipičnim lokativnim konstrukcijama (npr. s prijedlogom u u statičnom kontekstu) samo kao dativne konstrukcije. Uključivanje dativnih i lokativnih prijedloga u djelokrug jednoga padeža (dativa) u jednini može dovesti do implicitnih pretpostavki o semantičkom profilu dativa: pojavljuje se i u statičnim i u dinamičnim konstrukcijama, a njegov je semantički profil različit u jednini i množini. Do važnih je promjena u opisu dativa u hrvatskome jeziku došlo uključivanjem lokativa u padežni sustav u jednini i s tim u vezi pojavom i ustaljivanjem sustava od sedam padeža u jednini i množini