Učinak vođenja upravnog spora na izvršnost upravnih odluka: privremene mjere i odgodni učinak tužbe

Autor će u radu analizirati učinak koji na izvršnost upravnih odluka imaju dva instituta propisana Zakonom o upravnim sporovima: privremene mjere i odgodni učinak tužbe. Unatoč činjenici da će upravna odluka u pravilu postati izvršna prije eventualnog pokretanja upravnog spora, Zakon o upravnim sporovima (dalje u tekstu: ZUS) omogućava strankama da na dva načina, ovisno o procjeni suda, spriječe nastanak za sebe teške i nepopravljive štete, odnosno štete koja bi se teško mogla popraviti. ZUS daje mogućnost sudu koji vodi upravni spor da odluči o privremenim mjerama ako je to nužno kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta. Sud, tada, ima na raspolaganju niz mjera za koje smatra da su nužne kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta za stranku koja predlaže njihovo izdavanje. Drugi institut, odgodni učinak tužbe, omogućava stranci da zatraži odgodu izvršenja upravne odluke sve do okončanja spora u prvom stupnju, a eventualno i do pravomoćnosti sudske odluke. Ipak, takav učinak tužbe je iznimka te sud mora pažljivo izvagati interes stranke za odgodnim učinkom tužbe u odnosu na prijeteću štetu i na javni interes koji bi se inače odmah ostvario izvršenjem upravne odluke. Zakon o općem upravnom postupku (dalje u tekstu: ZUP) i ZUS propisuju različitu nadležnost za odlučivanje o odgodi izvršenja rješenja. Naime, čl. 140., st. 1. ZUP-a propisuje da o odgodi izvršenja rješenja odlučuje javnopravno tijelo koje je u toj upravnoj stvari odlučivalo, a čl. 26., st. 2. stavlja nadležnost za odlučivanje o zahtjevu u ruke suda kojemu je tužba podnesena. Ovakva situacija može izazivati probleme u praksi, pa se autor zalaže za usklađivanje ZUP-a i ZUS-a. Autor će ukazati i na određene nelogičnosti i razlike u sudskoj praksi upravnih sudova glede odlučivanja o prijedlozima stranaka, bilo o prijedlogu za izdavanjem privremene mjere, bilo o prijedlogu za odgodnim učinkom tužbe