Liszt i loš ukus

Čini se da se među svim velikim skladateljima Franza Liszta najviše optužuje za loš ukus, ali da mu te optužbe do određene mjere osiguravaju posebno mjesto u glazbeničkom Panteonu. Slijedeći svoju glavnu ideju, autor predstavlja pregled povijesnih formulacija o ukusu, »dobrom ukusu« i »lošem ukusu« u napisima od baroka do danas, služeći se idejama mislilaca i pisaca kao što su Leopold Mozart, F.J. Haydn, sâm Franz Liszt, Charles Rosen, Alfred Brendel, Marquis de Venosta, Stephen Menell, Giulio Mancini, David Hume, T.S. Eliot, Igor Stravinski, François Raguenet, J.L. Lecerf de la Viéville, Francesco Geminiani, Voltaire, D’Alembert, Immanuel Kant, Edmund Burke, Gillo Dorfl es, Reynaldo Hahn, Artur Schnabel, Theodor Billroth i neki drugi. Autor se posebno zadržava na Drugoj mađarskoj rapsodiji, smatrajući ju Lisztovim glavnim djelom te ističući njezinu originalnost i dovršenost forme. Djelomični prijezir publike i kritike spram nje smatra antikazališnom pred rasudom, a njezinu ukotvljenost u popularnu kulturu današnjice, te stanovitu međupovezanost umjetničkog i vulgarnog u njoj, neospornim dokazom Lisztove skladateljske veličine