Režim općih akata nakon donošenja zakona o upravnim sporovima (2010.)

Zakonom o upravnim sporovima iz 2010. godine, Visoki upravni sud je postao nadležan za ocjenu zakonitosti općih akata jedinica lokalne samouprave, pravnih osoba s javnim ovlastima i onih koji obavljaju javnu službu. Nakon skoro dvadeset godina pravnog vacuuma u području kontrole zakonitosti općih akata i općenito marginalizacije interesa za njihovo proučavanje, opći akti se vraćaju u žižu teorijskog razmatranja. Proučavanje općih akata u bivšem (socijalističkom) pravnom sustavu bilo je potisnuto u korist samoupravnih općih akata čiji su izraz bili društveni dogovori i samoupravni sporazumi. S obzirom da praksu u donošenju općih akata nije odgovarajuće pratila pravna teorija, namjera autorice je razložiti režim općih akata kako bi se izbjegle dvojbe u pogledu njihove pravne naravi i učinaka koji nastaju njihovom primjenom. U radu će se prikazati tipologija općih akata, ali samo u odnosu na javnopravna tijela čiju kontrolu provodi Visoki upravni sud. Također će se dati osvrt na pravnu narav internih i eksternih općih akata te njihov međusobni odnos. Za razvoj režima općih akata i s tim u vezi budućeg postupanja Visokog upravnog suda od iznimne je važnosti Rješenje Ustavnog suda broj U-II-5157/2012 od 5. ožujka 2012. Njime su razjašnjene početne poteškoće u vezi s tumačenjem opsega nadležnosti Visokog upravnog suda te korištenja instituta ekscepcije neustavnosti i nezakonitosti. S tim u vezi, cilj ovog rada je razlučiti stajališta iz navedenog Rješenja. Razmatranje pojedinih zakonskih rješenja dovelo je autoricu do isticanja nekih pitanja na koje će sudska praksa Visokog upravnog suda morati odgovoriti. U nedostatku jasnijih zakonskih odredaba u vezi s tim pitanjima, sama činjenica o njihovom propitivanju trebala bi biti početni putokaz za rješenja koja će stvoriti stabilnu i konzistentnu sudsku praksu