U ovome se radu proučavaju posuđenice iz francuskoga jezika koje su u jeziku izvoru sufiksalne izvedenice (na -ade, -age, -ure,- ent, -iste, -isme, -ateur, -ment, itd.), a kada je i u hrvatski ušao veći broj takvih izvedenica s pomoću istoga sufiksa, i u hrvatskom se, po analogiji, sufiks može izlučiti kao poseban (tvorbeni) element. Na temelju velikog broja usporedbi, zaključuje se da je većina takvih francuskih imenica (izvedenica) u hrvatski ušla preko njemačkoga, a to se podjednako vidi po (glasovnom) obliku sufiksa kao i po značenjskoj nijansi nekih imenica (jer se daju utvrditi samo u njemačkom). Daje se zatim pregled razvoja dotičnoga tipa kroz povijesna razdoblja i raširenost u pojedinim areama hrvatskoga jezika, da bi se na kraju t...