What are literary historians supposed to do or fighting time with awareness

U ovome radu analizira se odnos tradicionalne književne povijesti i recentnih teorija kulture sjećanja i pamćenja. Budući da je rad posvećen opusu Dunje Fališevac, povjesničarke starije hrvatske književnosti, kao primjeri se uzimaju njezine analize srednjovjekovne i renesansne literature, a posebno studije o hrvatskoj epici. Analiza pokazuje kako je Dunja Fališevac u svom opusu iz pozicije književnog povjesničara nerijetko prelazila u figuru kulturalnog analitičara budući je upravo kulturalni kontekst, kakav se nadaje iz odnosa književnih tekstova i izvanknjiževne zbilje, omogućio koherentne zaključke. Posebno je to izraženo u složenoj problematici povijesti hrvatske epike gdje istovremeno susrećemo fenomen unutar književnog pamćenja i relaciju prema kulturalnom kontekstu.This paper analyzes the relationship between traditional literary history and recent theories of cultural memory. Since the paper is dedicated to Dunja Faliπevac, a renowned literary historian who studied old Croatian literature, it draws on her analyses of medieval and renaissance literature and particularly on her studies of epics. The analysis shows that in her work Dunja Faliπevac frequently stepped out of the role of literary historian and into the role of cultural analyst, since the cultural context, which arises from the relationship between literary texts and nonliterary reality, allows for coherent inferences. This is particularly evident in the complex historical context of Croatian epics in which we simultaneously find a phenomenon within literary memory and the relation towards the cultural context