Hrvatska srednjovjekovna književnost, teoretski podijeljena na tri razdoblja, nadovezuje se na europsku srednjovjekovnu književnost u odnosu na žanrovsku raznolikost. Srednjovjekovni patrijarhalni stav o ženama u hrvatskoj je književnosti nešto ublažen, posebno zahvaljujući kultu Blažene Djevice Marije, koja je najviše zastupljeni ženski lik, ideal svetosti i izvršiteljica čudesa. Ranokršćanske svetice drugi su stupanj divinizacije ženskih likova, a uz njih se vežu tradicionalne muške osobine kao što su hrabrost, odvažnost, pa i intelektualna aktivnost. Žene iz svakodnevice oprimjerene su ženskim likovima iz Staroga zavjeta i odredbama srednjovjekovnih zakonika i statuta. Samo u se u glagoljaškoj poeziji javlja eksplicitan iskaz mizoginije...