Economic Viability of Distributive Justice

Rasprava o distributivnoj pravednosti je opširna i dugotrajna. S navedenim područjem su se bavili skoro svi veliki filozofi politike dvadesetog stoljeća, poput: Johna Rawlsa, Roberta Nozicka, G.A. Cohena i Ronalda Dworkina. Međutim, području nekad nedostaje kritičkog osvrta koji bi nastojao ostati neutralan, a istodobno i zadržao svojevrsni odmak u vrednovanju teorija. Zato se u ovom radu ekonomija koristi kako bi se, u što većoj mjeri, postigao takav odmak. Kratkom analizom pojmova vezanih za proizvodnju, oskudnost dobara, tržište te javne financije doći ćemo do pitanja koja su potrebna kako bi ekonomski analizirali održivost teorija distributivne pravednosti. U ovom slučaju će te teorije biti egalitarni liberalizam Johna Rawlsa i libertarijanizam Roberta Nozicka. Rawlsov egalitarni liberalizma teorija je u kojoj središnji pojam čini justice as fairness. To je, po Rawlsu, princip po kojem bi trebalo urediti pravedno društvo. Kako bi pokazao da je tako, iznosi misao eksperiment u obliku hipotetskog društvenog ugovora. U tom misaonom eksperimentu se građani dogovaraju u izvornom položaju te nemaju znanja o svojoj poziciji u budućem društvu, kao ni znanja o svojim urođenim sposobnostima i mogućnostima koje im se pružaju, ali znaju sve općenite podatke koji su im potrebni za donošenje racionalnih i razložnih odluka. Takvi pojedinci će, prema Rawlsu, sukladno međusobnom konsenzusu doći do dva principa pravednosti. Oba principa se primjenjuju na bazičnu strukturu (Rawlsov izraz za ustavnu razinu koja čini širu osnovu društvenih institucija) te na taj način osiguravaju pozadinsku pravednost svih institucija društva. Prvi princip uređuje političke, a drugi ekonomsko-društvene odnose u društvu. Zato se Rawls zalaže za veće uplitanje države u gospodarstvo, što sa sobom nosi određene teškoće. Druga velika teorija distributivne pravednosti koju ćemo obraditi, Nozickov libertarijanizam, bazira se na zahtjevu za očuvanjem autonomije pojedinca i vlasničkim pravima. Nozick svoju teoriju ovlaštenja gradi na Lockeovoj teoriji stjecanja te tvrdi kako je očuvanje pravednost vlasništva osnova pravednosti cjelokupnog društva. Važno je da sva vlasništva u društvu budu pravedna i da svi prijenosi budu pravedni kako bi naše društvo bilo pravedno. Ukoliko u nekom lancu stjecanja postoje nepravde, one se mogu ispraviti, al isamo jednom. Njegov sustav razvijen je u uvjetima minimalne države. Nozick tvrdi da je jedino takva država spojiva s nenarušavanjem prava pojedinaca. Zato on oštro kritizira državna uplitanja u gospodarstvo, kao i svaki pokušaj stvaranja centralnog sustava (pre)raspodjele dobara u društvu. Obje teorije ekonomski su održive prema različitim modelima koje smo obradili. Nozick sustav u skladu je s teoretskim postulatima koje su u ekonomiji zagovarali Milton Friedman i Friedrich Hayek. S druge strane, Rawlsova teorija kompatibilna je normativnom teorijom ekonomije koju iznosi Amartya Sen. Zaključak je da svi ekonomisti i filozofi, čije smo teorije ili pojmove obradili, koriste slobodu kao jednu od primarnih osnova ili jedinu osnovu svojih teorije. Zato je ona ključ i poveznica svih teorija, ali i politike i ekonomije općenito. Takvu isprepletenost političkih i ekonomskih sloboda vidljiva je i povijesnim primjerima koju su obrađeni u ovom radu