Yugoslav secret services as an instrument of state repression

Sigurnosno-obavještajna služba Jugoslavije poznata pod nazivom OZN-a, odnosno Odjeljenje za zaštitu naroda, bila je poseban represivni sustav pomoću kojega je nova vlast izravno vodila obračun s neprijateljima i neistomišljenicima, a kasnije joj je služila u očuvanju vlasti. U svim socijalističkim zemljama ključnu ulogu takvog represivnog sustava imale su obavještajne službe. Od Prvog i Drugog odsjeka OZN-e formirana je Uprava državne bezbjednosti (UDB-a), a od Trećeg odsjeka formira se Kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije (KOS). KOS se preoblikovao u Službu sigurnosti JNA. Jugoslavenska tajna služba UDB-a imala je gotovo neograničenu moć do pada Aleksandra Rankovića, čelnika obavještajne jugoslavenske službe, 1966. godine. Od 1966. djeluje pod nazivom Služba državne bezbjednosti (SDB). Nakon Rankovića došlo je do kadrovskih promjena te do liberalizacije političkog i ekonomskog života. No, početkom 60-ih državi je zaprijetio gospodarski slom. Da preduhitri socijalni bunt, režim otvara granice te na zapad odlaze prvi radnici koji dobivaju pomoć od već iseljenih emigranata. Sve dok je izolirana od domovine, emigracija i nije opasna, ali bilo je važno odvojiti već postojeću i novu emigraciju. Međutim, proces liberalizacije je zaustavljen 1968. gušenjem studentskih nemira, a nastavljena je represija kroz hrvatsko proljeće te se služba ponovno pojavljuje kao najvažniji element državne represije. Sastojala se od 4 odjela koji su se bavili: unutarnjim neprijateljima, emigracijom, stranim obavještajnim službama i tehnikom praćenja i prisluškivanja. Emigracije hrvatskog stanovništva mogu se podijeliti na tri vala. Prvi je val bio krajem Drugog svjetskog rata, kada je veliki broj hrvatskih vojnika uspio pobjeći u zapadni svijet, bježeći pred komunističkim režimom, dok je drugi val iseljavanja nastupio 60-ih godina 20. stoljeća kada je Jugoslavija, zbog gospodarske krize i socijalnog nezadovoljstva, morala otvoriti svoje granice, te je velik broj ljudi otišao na privremeni rad u inozemstvo, te se u velikom broju više nikada nije vratio. Treći val odnosi se na političku represiju tijekom pokreta hrvatskog proljeća, kada su sudionici događanja trajno izgnani iz države ili su bili prisiljeni sami otići iz države. Represija se provlačila u svakodnevnom životu preko medija, obrazovanja, kulture, Katoličke Crkve i poslovnog života, a posebice političkog djelovanja. Jugoslavenske tajne službe uklanjale su svakoga za koga su sumnjale da bi stvarao prijetnju političkom poretku. Djelovanje jugoslavenskih tajnih službi sigurnosti počeo se, na ovim prostorima, smanjivati u drugoj polovici 80-ih godina, da bi ga posve istisnuli izbori u travnju i svibnju 1990. godine