Francuska glazba za flautu 19. i 20. stoljeća

Flauta kao razmjerno »star« puhački instrument početkom 19. stoljeća dolazi u nezgodan položaj budući da je tada prevladalo mišljenje po kojemu je klarinet bio najbliži »idealu« puhačkog instrumenta - idealu boje i idealu kvalitete zvuka. Snaga flautina zvuka nije se mogla prilagođavati novim prostorima u kojima su se odvijali koncerti, prostorima koji su počeli dobivati veće dimenzije od dotadašnjih »koncertnih dvorana«. Stoga su brojne majstorske radionice za izradu flauta pokušavale pronaći i popraviti slabe točke toga instrumenta. Do najboljeg je rezultata stigao njemački proizvođač instrumenata, münchenski flautist Theobald Böhm. 1847. godine izumio je tip flaute koji je u upotrebi još i danas – bila je to metalna flauta s klapnama. Taj izum omogućio je flauti ujednačenost zvukovnih registara, kao i intonacijski ujednačeno sviranje. Na prijelazu u 20. stoljeće u Francuskoj se razvila takozvana »francuska škola« sviranja flaute: u ono doba okupljala je iznimne virtuoze toga instrumenta iz cijeloga svijeta. Njezin utemeljitelj i začetnik bio je flautist i dirigent, Claude–Paul Taffanel. Temeljna karakteristika i temeljni »zahtjev« te škole bilo je sviranje lijepim tonom i vibratom. Flauta je, dakle, u tom periodu doživjela svoj procvat, a posebne zasluge za to idu pariškom Konzervatoriju i tadašnjim profesorima, od kojih su mnogi bili i vrsni skladatelji. Zanimljivo je napomenuti kako je tada utemeljena tehnika sviranja flaute gotovo do danas ostala ista, no nadopunjuje se i razvija, a to se posebno osjetilo u 20. stoljeću. Uistinu, kroz drugu polovinu 19. i početkom 20. stoljeća u Francuskoj će nastati velik broj skladbi za flautu. Broj solističkih skladbi za flautu te skladbi za komorne ansamble s flautom brzo je »rastao«, a studenti pariškog Konzervatorija prenosili su diljem Europe i SAD-a kako nov način sviranja instrumenta tako i tu sve brojniju literaturu. 3 Tijekom studija posvetila sam se nekim najvažnijim predstavnicima francuske skladateljske »škole« za flautu i kroz skladbe tih autora pokušala pronaći i definirati najvažnije značajke francuske glazbe za flautu. Namjera moga specijalističkog studija bila je - osim izvedbe izabranih djela za flautu - i analiza francuske glazbe za flautu, naravno one iz 19. i 20. stoljeća. Da bih došla do određenih zaključaka, ali i nekog općeg pogleda na francusku glazbu za flautu 19. i 20. stoljeća, u ovom sam se pismenom radu podrobnije posvetila sljedećim skladateljima i skladbama: Claude–Paul Taffanel (1844.–1908.) : Andante pastoral et Scherzettino (1907.) Darius Milhaud (1892.–1974.) : Sonatina za flautu i klavir (1922.) André Jolivet (1905.–1974.) : Chant de Linos (1944.) Olivier Messiaen (1908.–1992.) : Le merle noir (1951.