Sestrinska skrb za bolesnika nakon transplantacije srca

Kardiovaskularne bolesti u posljednjih nekoliko desetljeća nalaze se u statistički značajnim razmjerima među uzrocima morbiditeta i smrtnosti, kako u razvijenim zemljama, tako i u zemljama u razvoju. Zatajivanje srca danas se može liječiti medikamentno, transplantacijom srca te pomoću mehaničke potpore cirkulaciji. Transplantacija srca kirurški je postupak kojim se srce u posljednjoj fazi zatajivanja zamjenjuje srcem prikladnoga donora. Srce se uglavnom presađuje bolesnicima kojima je očekivano trajanje života ograničeno na godinu dana ili manje, unatoč optimalnoj medikamentnoj terapiji. Donor je osoba s potvrđenom moždanom smrću i ona za koju je dan pristanak za doniranje. U Republici Hrvatskoj na snazi je Zakon pretpostavljenog pristanka što znači da su svi građani Republike Hrvatske mogući donori ukoliko se tijekom života nisu tome izričito provitivili. Cilj transplantacije je produljiti život bolesniku koji boluje od terminalne bolesti, odnosno vratiti ga u normalnu, aktivnu svakodnevicu. Dva tipa transplantacije srca obuhvaćaju ortotopnu i heterotopnu transplantaciju. U većini slučajeva provodi se ortotopna transplantacija, no kod odabranih pacijenata može biti potrebna heterotopna transplantacija. Preživljavanje nakon transplantacije srca ovisi o osbinama primatelja kao što su dob, spol, dijagnoza i plućni vaskularni otpor, te o osobinama donatora koje obuhvaćaju dob, spol i uzrok smrti. Stručne uloge medicinske sestre uključuju pružanje izravne i neizravne skrbi, konzultacije s medicinskim osobljem, edukaciju osoblja i pacijenata, dizajn i provedbu kliničkih istraživanja te neformalno vodstvo. Nasuprot tome, znanje i vještine procjenjivanja, kliničkog razmišljanja, diferencijalne dijagnoze, traženja dijagnostičkih testova i liječenja, primjenjivanja lijekova i primjene planova upravljanja pacijentima su ključni za ulogu medicinske sestre u akutnom stanju