Začetak sustavne organizacije socijalne zaštite na hrvatsko-slavonskom području predstavljaju propisi kojima se uređivalo pravo zavičajnosti doneseni nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. Iako su tadašnji osnovni pružatelji socijalne skrbi prvenstveno vjerske i općinske zaklade s karitativnom ulogom i građanskopravno obvezane treće osobe, krajem 19. stoljeća brigu o siromasima i oboljelima preuzimaju općine i gradovi, a djelomično i država, skrbeći se o posebnim društvenim skupinama poput vojnika i službenika te njihovih obitelji. Promjenom državnog okvira nakon 1918. godine hrvatski su se prostori našli u ekonomski i zakonodavno slabije uređenoj zajednici. Načelne ustavne proklamacije implementirane su u socijalno zakonodavstvo Kraljevine S...