Osnovne karakteristike pedagoško-izvođačke violske umjetnosti u Rusiji tijekom 19. i 20. stoljeća

U općem razvoju i unapređenju violske umjetnosti velika zasluga pripada sovjetskoj violskoj školi, koja je od sredine 20. st. stekla međunarodno priznanje i ugled. U Rusiji među mnogim izvrsnim glazbenicima posebno mjesto zauzimaju glazbenici Moskovskog Konzervatorija. Najveći od njih svakako su utemeljitelji ruske violske škole Vadim Borisovski i Fjodor Družinin. Tijekom 20. st. njihovu aktivnost u velikoj mjeri određuje razvoj buduće violske umjetnosti. U drugoj polovici 20. st. viola postaje jako popularna među izvođačima i skladateljima. Tako sve češće nalazimo velika sola napisana za violu. U mnogim simfonijama i operama viola donosi glavnu temu, njezin zvuk definira karakter epizode. To primjećuje Hačaturijan u svom razmišljanju: „Viola može obavljati bilo koju funkciju, melodijsku, harmonijsku ili ritmičku. Ja sam dao violama glavnu temu u Drugoj Simfoniji. One stoje na prvom mjestu i nose osnovnu dramaturgiju.“ Prema Kara Karajevu specifičnost viole je u sljedećem: „Gudački dio orkestra ja smatram cjelinom, to je za mene jedan instrument. Najvažnija karakteristika viola je u tome što od svih gudača ima najbolju sposobnost povezati se s drugim instrumentima.