Fizioterapijski proces kod pacijenata sa ankilozantnim spondilitisom

Ankilozantni spondilitis (lat. spondylitis ankylosans) je kronična, progresivna upalna reumatska bolest. Bolest zahvaća sakroilijakalne zglobove i kralježnicu, a uz to često zglobove kuka i ramena, sinhondroze i hvatišta mišića i tetiva za kosti, dok su periferni zglobovi ekstremiteta rjeđe zahvaćeni. Uzrok bolesti nije poznat. Bolest je češća kod muškaraca nego kod žena. U Republici Hrvatskoj 2014. godine registrirano je 599 oboljelih od ankilozantnog spondilitisa, a 2015. godine 317 oboljelih. Prvi simptom je jutarnja zakočenost koja razgibavanjem prestaje. Bolesnik navodi i simptome poput umora, osjećaja bezvoljnosti, gubitak teka, mršavljenje, poremećaj spavanja, a bol opisuje kao tupu i neodređenu. Dijagnostika bolesti na samom početku može biti otežana. U dijagnostici se koriste magnetska rezonanca, rendgen, labaratorijski testovi, „rimski kriteriji“ i sl. Liječenje bolesti može biti farmakološko, nefarmakološko i operativno. Fizioterapija je nezaobilazan i najvažniji način liječenja ankilozantnog spondilitisa. Na samom početku fizioterapijske intervencije potrebno je napraviti dobru procjenu. Prvo se napravi subjektivna procjena tijekom koje se kroz razgovor s bolesnikom dobivaju sve potrebne informacije o bolesti i životu bolesnika. Nakon toga slijedi objektivna procjena. Tijekom objektivne procjene fizioterapeut promatra bolesnika s anteriorne, posteriorne i lateralne strane te provodi razna mjerenja i specifične testove. Fizioterapijska intervencija kod osoba s ankilozantnim spondilitisom usmjerena je na smanjenje boli, ukočenosti i zamora, također je usmjerena na poboljšanje pokreta i funkcije koja je izgubljena, jačanje muskulature i održavanje pravilne posture. Potrebno ju je uvesti u svakodnevnicu svakog pacijenta. U rehabilitaciji ankilozantnog spondilitisa dobro je provoditi: vježbe za poboljšavanje i održavanje mobilnosti, vježbe jačanja, vježbe istezanja, vježbe disanja, vježbe aerobnog kapaciteta. Od fizikalnih procedura mogu se provoditi; krioterapija, iontoforeza, ultrazvuk, TENS, kratkovalna dijatermija i sl. U upalnoj fazi bolesti toplinske procedure treba izbjegavati. Od velikog su značenja balneoterapija i hidroterapija. Edukacija je također sastavni dio fizioterapijskog procesa. Na fizioterapeutu je da bolesnika educira o tijeku bolesti, prevenciji deformacija i o izvođenju pravilnih vježbi kod kuće kako bi bolesnik što dulje zadržao veći nivo funkcionalne nezavisnosti