Attitudes towards stuttering

Mucanje je jako složen poremećaj i često se kod osoba koje mucaju razvija strah od govornih ili socijalnih situacija koje dovode do nastanka poremećaja socijalne anksioznosti. Cilj ovog istraživanja je ispitati razinu socijalne anksioznosti kod osoba koje mucaju, odnosno ispitati i usporediti negativne stavove i vjerovanja osoba koje mucaju i osoba koje ne mucaju. Problem istraživanja je utvrditi postoji li statistički značajna razlika između skupine osoba koje mucaju i skupine osoba koje ne mucaju, odnosno jesu li osobe koje mucaju socijalno anksioznije od osoba koje ne mucaju. Za potrebe ovog rada, prevela se i koristila ljestvica Negativni stavovi i vjerovanja prema mucanju (Unhelpful thoughts and beliefs about stuttering). U istraživanju je sudjelovalo 32 ispitanika, u dobi od 18 do 40 godina. Za prvi dio istraživanja ispitanici su podijeljeni u dvije skupine: 16 osoba koje mucaju i 16 osoba koje ne mucaju. U drugom dijelu istraživanja, skupina osoba koje mucaju je podijeljena u dvije skupine prema trajanju terapije za mucanje: skupina osoba koja su pohađale terapiju za mucanje manje od dvije godine i skupina osoba koje su pohađale terapiju za mucanje više od dvije godine. Svi su podaci obrađeni neparametrijskim statističkim metodama. Rezultati istraživanja su pokazali kako postoji statistički značajna razlika između osoba koje mucaju i osoba koje ne mucaju, odnosno osobe koje mucaju su se pokazale značajno anksioznijima od osoba koje ne mucaju. Statistički značajna razlika nije pronađena u drugom dijelu istraživanja, gdje se promatralo postoji li statistički značajna razlika među osobama koje su pohađale terapiju za mucanje manje od dvije godine u usporedbi sa osobama koje su pohađale terapiju za mucanje duže od dvije godine. Iako su potrebna daljnja istraživanja zbog boljeg razumijevanja odnosa ova dva poremećaja, podaci ovog istraživanja mogu pomoći kliničarima/terapeutima da bolje razumiju svoje klijente koji mucaju i njihove stavove i vjerovanja.Stuttering is a very complex disorder and often, people who stutter, develop a fear of speaking or social situations that lead to the emergence of social anxiety disorder. The aim of this study was to examine the level of social anxiety in people who stutter. To do this, the negative attitudes and beliefs of people who stutter and those who do not stutter were examined and compared. The problem of this research is to determine whether there is a statistically significant difference between group of people who stutter and the group of people who do not stutter, or whether people who stutter are more socially anxious than people who do not stutter. The validated clinical assessment tool Unhelpful thoughts and beliefs about stuttering scale was translated into Croatian and used for the purpose of this study. The study included 32 subjects, aged 18-40 years. For the first part of the study subjects were divided into two groups: 16 people who stutter and 16 people who do not stutter. In the second part of the study, the group of people who stutter was divided into two groups according to the duration of therapy for stuttering: those who had attended therapy for stuttering less than two years and those who had attended therapy for stuttering more than two years. All data were analyzed with nonparametric statistical methods. The results showed a statistically significant difference between people who stutter and those who do not stutter. People who stutter have proven to be significantly more anxious than people who do not stutter. However, a statistically significant difference was not found in the second part of the research: people who stutter who had attended therapy for less than two years were not more anxious than those in therapy for more than two years. Although further research is needed to better understand the relationship of these two disorders, the data of this study aids therapists to understand the attitudes and beliefs of their clients who stutter