THE ANALYSIS OF THE COMMUNICATION ACTIVITIES OF THE GOVERNMENT OF THE REPUBLIC OF CROATIA ON SOCIAL MEDIA

Vlada Republike Hrvatske je prepoznala važnost prisutnosti na društvenim mrežama jer ulažu velike napore u komunikacijskim aktivnostima i prisutni su na većini popularnih društvenih mreža u Hrvatskoj (Facebooku, Twitteru, Flickru, Youtubu, Instagramu i na Google +). Visoka razina aktivnosti očituje se u kontinuiranom rastu broja fanova iz dana u dan, u rastu broja pregleda objavljenih videa i sve većoj razini interakcije između Vlade i fanova. Njihova komunikacija preko društvenih mreža je kontinuirana (svakodnevno se objavljuje novi sadržaj), jedinstvena (kreiraju vlastiti sadržaj i skoro nikada ne koriste vanjski), usmjerena (ciljaju segment koji je izostavljen tradicionalnim medijima) i primjerena što utječe na stvaranje pozitivnog mišljenja o Vladi, a što se također očituje u kontinuiranom rastu 'lajkova' na statuse koje objavi. Općenito, nije samo Vlada ta koja je prepoznala važnost društvenih mreža. Veliki dio političara i političkih stranaka, državnih institucija i ureda ima otvorene profile na društvenim mrežama, a sve u cilju zadobivanja sve većeg broja fanova iliti sljedbenika te dobivanja povratnih informacija o svom djelovanju od svoje ciljne javnosti. Bivši i sadašnji predsjednici RH, premijeri, ministri i ostali političari kreirali su svoje profile i svakim danom skupljaju sve veći broj budućih glasača. Interaktivnost koja se stvara na njihovim profilima dokaz je dvosmjerne komunikacije koju omogućuju društvene mreže, a ona je odličan alat u izgradnji i učvršćivanju odnosa političkih tijela sa ciljnom javnosti. Buduće glasače zanima životni stil političara koje prate, njihova razmišljanja i komentare stoga je veliki plus što im mnogi političari u Hrvatskoj to omogućuju. Što se tiče susjednih zemalja, Slovenije i Srbije, razina aktivnosti na društvenim mrežama je začuđujuće niska. Vlade nemaju otvorene profile ni na jednoj društvenoj mreži, vrlo rijetko to imaju stranke, a u manjem broju političari, najčešće su to bivši i sadašnji predsjednici. Izuzevši tradicionalne medije postavlja se pitanje na koji način političke stranke dolaze do svoje ciljne javnosti s obzirom da je zaključak da je dio izostavljen tradicionalnim medijima