Solin je očiti primjer nefunkcioniranja urbanističkih planova i nemogućnosti kontroliranja rasta grada. On nije ni urbana sredina, a nije pak ni ruralna. Većinom se sastoji od obiteljskih kuća pseudo dalmatinskog stila, kojima su mjerodavni jedino pristupni put i kosi krov, iako ne nužno ni to. Izvan mjerila obiteljske kuće, ti objekti su višestambeni hibridi radnog i životnog prostora, nastali mimo arhitektonske struke, rijetko legalni. Projekt predlaže poticanje neformalnih participacija unutar vlasničkih parcela. Pokušaji total dizajna i potpune kontrole nad konačnim izgledom su odbačeni, ono čime se projekt bavi jest javni prostor i njegovo afirmiranje