Sestrinska skrb za pacijenta s poremećajem tjelesne temperature

Održavanje i regulacija tjelesne temperature pripada u osnovne homeostatske mehanizme i svakako je preduvjet za normalno funkcioniranje ljudskog organizma. Najčešći poremećaji u termoregulaciji su porast tjelesne temperature ili hipertermija te pad tjelesne temperature ili hipotermija. Količina temperature koja se stvara ovisi o metabolizmu, aktivnosti mišića, tiroksinu, adrenalinu, noradrenalinu, simpatikusu, staničnoj temperaturi, aktivnosti probavnog sustava ali i o okolinskim čimbenicima kojima je tijelo izloženo. Ukoliko se organizam nađe u uvjetima gdje je okolina hladnija, mehanizam termoregulacije će određenim mehanizmima poput periferne vazokonstrikcije i termogeneze osigurati da unutrašnja temperatura tijela bude u granicama normale. Povišena tjelesna temperatura koja može ugroziti život pacijenta je na granici od 42°C i zapravo je mala razlika između normalne temperature tijela i ove temperature. Kako bi smo pristupili zbrinjavanju pacijenta s hipertermijom ili hipotermijom potrebno je poznavati osnovne pojmove i mehanizme povezane uz pojam tjelesne temperature i načine mjerenja iste. Najčešće metode mjerenja tjelesne temperature su: aksilarno mjerenje, oralno, rektalno, mjerenje na membrani timpani, mjerenje putem infracrvenog toplomjera na površini kože ili iznad kože, ingvinalno i vaginalno mjerenje. Prilikom pristupa planiranju zdravstvene njege pacijenta s povišenom ili sniženom tjelesnom temperaturom potrebno je poznavati osnovne pojmove vezane uz stanje febriliteta i pothlađenosti. Prilikom snižavanja tjelesne temperature, intervencije koje medicinska sestra planira usmjerene su prema smanjenju tjelesne topline i njenom pojačanom odavanju u okolinu te promatranju pacijentovog stanja i osiguranju optimalnog komfora tokom pružanja intervencija, dok kod hipotermije intervencije su usmjerene prema zagrijavanju tijela i sprečavanju nastanka komplikacija uslijed dugotrajne izloženosti niskim temperaturama. Kako bi se zbrinjavanju pacijenta pristupilo u cijelosti potreban je holistički i individualni pristup zbog osobitosti specifičnih za svakog pacijenta pojedinačno