Emptiness in buddhist philosophy

U ovom radu se govori o izvornom Buddhinom učenju onako kako ga poima Mahāyāna škola buddhizma i jedna od njezinih grana – zen buddhizam. Pri tome se naglasak stavlja na učenje o četiri plemenite istine i njihovom ispravnom poimanju, te slijeđenju Buddhinog srednjeg puta kako bi se dostiglo stanje nirvāne. Nirvāna je prikazana kao ekvivalentna sa sūnyatom, koja se prevodi kao praznina, zbog čega dolazi do pogrešnih i često oprečnih interpretacija onoga što bi ona trebala biti. Kako bi se uopće moglo shvatiti što buddhisti žele izraziti tim pojmovima, potrebno je prvo razumjeti kako oni poimaju svijet stvarnosti i pojave koje obitavaju u njoj. Stvarnost je za njih nestvarna i netrajna baš kao i pojam duše. Buddhizam negira postojanje duše kao vječne i nepropadljive supstancije. Neznanje se smatra prvim uzrokom iz kojeg proistječe patnja i tako započinje karmički ciklus preporađanja. U radu se patnja prikazuje kao opreka nirvāni. Patnja je razlog zbog kojeg se ne može postići nirvāna. Zbog nje ljudi prianjaju uz prividni svijet pojavnih stvari. U radu se govori i o glavnim metodama kojima se nastoji postići stanje nirvāne još za života i tako dokinuti patnju i izaći iz kruga samsāre. Osim prakticiranja dhyāne (meditacije) u sjedećem položaju (zazen), zen škole buddhizma primjenjuju i naizgled nerješive zagonetke – koane – kako bi ukazale na nemogućnost svođenja nirvāne na jezične interpretacije. U završnom poglavlju ovog rada je riječ o zenu kako se naučava u Japanu. U Japanu je zen dio svakodnevnice a sūnyatā prožima sve aspekte japanskog života. Ona je nadahnuće za brojne zen umjetnike i očitava se u njihovim djelima. Osim u slikarstvu i poeziji, sūnyatā se može pronaći i u naizgled običnim radnjama poput ispijanja šalice čaja ili uređivanja vrtova