The Problem of Self in Buddhist Philosophy

Iako je po nauku većine svjetskih religija čovjek u posjedu besmrtne duše tj. jastva, u buddhizmu jastvo po sebi ne postoji, nego se shvaća tek kao iluzija. Hinduizam uči o trajnom jastvu (skt. atman), dok kršćanstvo uči o besmrtnoj duši koja posredstvom spasenja dostiže viši oblik života poslije smrti. S druge strane, buddhističko učenje se fokusira na patnju (pali: dukkha) i nesupstancijalnost jastva (pali: anatta) prožeto netrajnošću. Čovjeka u patnju vodi fundamentalno neznanje prave prirode svijeta, te ga to neznanje navodi na stvari koje ne vode ka prestanku dukkhe. Ono što zapravo tvori osobu jesu pet agregata (pali: skandha), koji su jednako tako netrajni kao sav svijet koji je predmetom čovjekova opažanja. Buddhistički nauk smatra da je dukkha temeljno nezadovoljstvo koje svako umno biće osjeća u svom životu. Jedna od temeljnih razloga zbog kojih se osjeća dukkha jest iluzija o jastvu, iluzija o tome da se stvari događaju upravo "meni". Iluzija o jastvu rađa opsesivne želje za netrajnim stvarima koje čas jesu, a čas nisu. Budući da netrajne stvari nemaju moć trajno zadovoljiti čovjeka, pa žudnja za njima nužno vodi u nezadovoljstvo i patnju, valja taj tok preokrenuti i osvijestiti se o pravoj prirodi svijeta, te time ukloniti opsesivnu želja kao uzrok patnje. Za razliku od hinduizma, u kojemu se besmrtna duša preporađa i reinkarnacijom živi nove živote, u buddhizmu se preporađaju tek navedinih pet agregata, koji transmigriraju i nestaju baš kao što su i nastali. Riječ je ovdje o pojmu preporađanja (pali: punab-bhava), što znači ponovno rađanje. Krug nastajanja, ili samsara, sastoji se od dvanaest karika međuzavisnog nastajanja. Jedini izlaz iz toga kruga je nirvana, koja se postiže stjecanjem mudrosti i oslobađanjem od neznanja