Povijesni razvoj orkestralnog jazza

Korijeni big band orkestara po mnogim povjesničarima sežu s kraja 19.stoljeća iz New Orleansa. Nastanak big bandova paralelno je vezan s nastankom jazza. Počeci klasičnih big band orkestara sežu na početak 1920-godina. Tu se ističu 3 orkestra nazvana po svojim vođama: Orkestri Paula Whitemana, Fletchera Hendersona i Duke Ellingtona. Klarinetist Benny Goodman uvodi big band glazbu u Swing eru, najplodnije razdoblje u jazzu koje traje do kraja 1940-ih godina. 1945.godine u jazzu nastaje novi pravac u jazzu – Bebop. 1946.godine Dizzy Gillespie osniva big band u kojem spaja big band zvuk, Bebop vokabular i latinoameričke ritmove. Početkom 1950-ih godina nakon eksplozivnog Bebopa na jazz scenu dolazi karakterno mirniji stil – Cool jazz. Najistaknutija osoba u spajanju cool jazza i big banda je aranžer Gil Evans. 1960-ih godina nastaju novi stilovi free jazz i jazz rock koji približavaju jazz glazbu avangardi. Među istaknutijim big bandovi tog vremena su orkestri Charles Mingusa, Don Ellisa i Sun Ra. Pored američkih big bandova i pojedini europski big bandovi dolaze na vrh jazz scene poput Viena Art Orchestra, Italian Instabile orchestra i Brussels jazz Orchestra. Zadnja dva desetljeća dolazi do ponovnog zanimanja za starije stilove u jazzu. Lincoln center jazz orchestra i Gordon Goodwin Big Phat Band uspješno restauriraju stare stilove miješajući ih sa novijim strujanjima u jazzu