Utjecaj dugotrajne materijalne imovine na financijski rezultat poduzeća u okruženju stečaja

Trgovačka društva, kao i obrti, osnivaju se radi proizvodnje usluga i proizvoda, te plasiranja istih na tržiše kako bi ostvarivala dobit. Međutim, pogođena dugogodišnjom financijskom krizom, mnoga poduzeća dolaze u situaciju nesposobnosti za plaćanje svojih dospjelih obveza i stanja prezaduženosti, te je doveden u pitanje njihov opstanak. Stečajni postupak je sudski postupak koji se provodi radi namirenja potraživanja stečajnih vjerovnika iz sredstava koja se prikupljaju prodajom imovine stečajnog dužnika. Međutim, stečaj ne znači prestanak poslovanja i ne vodi uvijek likvidaciji društva. Tijekom postupka stečaja, a radi održavanja njegove djelatnosti, može se provesti stečajni plan čiji je cilj uređivanje pravnog položaja dužnika i njegovog odnosa prema vjerovnicima. Međutim, da li će se nad dužnikom provoditi stečaj ili ne, ovisi i o stanju imovine koju dužnik posjeduje. Naime, da bi se provodio stečajni postupak i da bi se postigao cilj namirenja vjerovnika, dužnik mora imati imovinu koja bi se mogla unovčiti, a koja sredstva bi se koristila i za provođenje samog stečaja. U suprotnom, ukoliko trgovaĉko društvo ne posjeduje nikakovu imovinu, stečajni postupak se nad društvom neće provoditi, odnosno stečajni postupak će se otvoriti i istovremeno zakljuĉiti. Provedbu stečaja detaljno uređuje Stečajni zakon (posljednje izdanje 01.09.2015.god., N.N.71/15), a na poslovanje društva u steĉaju i odredbe zakona koje su se primjenjivale i prije otvaranja steĉajnog postupka ( Zakon o raĉunovodstvu, Zakon o reviziji, Zakon o trgovaĉkim društvima, Zakon o porezu na dobit, Zakon o porezu na dodanu vrijednost). Cilj ovog rada je objasniti što je stečajni postupak i zašto se provodi, koji su organi stečaja i njihove funkcije, procjena i prodaja dugotrajne materijalne imovine, te namirenje stečajnih vjerovnika