Neželjeni učinci psihofarmakologije

Psihofarmaci (psihotropna sredstva) su lijekovi koji djeluju više ili manje selektivno na psihičke funkcije. Otkrićem psihofarmaka došlo je do revolucionarnog napretka u liječenju psihičkih poremećaja i znatnog olakšanja u zbrinjavanju psihijatrijskih bolesnika.Psihofarmak je, prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, lijek koji djeluje na psihičku funkciju, ponašanje i doživljavanje konzumenta. Psihofarmaci se dijele na antipsihotike, antidepresive, anksiolitike, psihostimulanse, psihodisleptike.Psihofarmaci su lijekovi sa psihoaktivnim učinkom, u terapijskoj dozi, za liječenje duševnih poremećaja. Bitno je da su specifični za bolest i da nisu toksični. Psihofarmake primjenjujemo ako se nije uspjelo prevenirati razvoj bolesti ili poremećaja (specifičnim ili nespecifičnim mjerama), za adekvatno liječenje gdje je važna rana dijagnoza i efikasan tretman, u cilju konačnog izlječenja ili uglavnom - skraćenja trajanja duševnog poremećaja i patnje koju izaziva (i prevalencije), u cilju smanjenja rezidualnih defekata koji zaostaju kad se poremećaj povuče iz akutne faze i u rehabilitacijskim postupcima – kada želimo osposobiti pojedinca za funkciju na maksimalnom nivou u odnosu na njegove aktualne sposobnosti i potencijale. Racionalni pristup liječenju pretpostavlja poznavanje patofizioloških procesa na koje se želi djelovati i mehanizama djelovanja izbor pravog načina, predviđanja učinka, interakcija i komplikacija.Lijekovi prvog izbora su oni za koje postoji najveća vjerojatnost da će pokazati zadovoljavajući terapijski učinak u bolesnika s određenim kliničkim slikama ili dijagnostičkim kategorijama, dok su lijekovi drugog izbora, psihofarmaci koji mogu imati ozbiljne nuspojave koje se ne mogu eliminirati ili u manjem postotku ispoljavaju terapijski učinak.Ciljevi terapije su otkloniti ispoljavanje bolesti, uspostaviti premorbidno (profesionalno i socijalno ponašanje), ukloniti socijalne posljedice psihičkog poremećaja, spriječiti javljanje recidiva bolesti te ublažiti psihomotorni nemir, suzbiti halucinacije i sumanuto mišljenje, dovesti do eksterioracije bolesnika, tj. uspostaviti uvjete za primjenu socioterapijskih i psihoterapijskih metoda liječenja.Dijagnozu u psihijatriji postavlja liječnik na temelju osobne anamneze, heteroanamneze, kliničke slike, praćenjem bolesnikova stanja (u kojem sudjeluje cijeli tim stručnjaka - liječnik psihijatar, psiholog, medicinska sestra, socijalni radnik i po potrebi i drugi stručnjaci), te pomoćnim i specijalnim pretragama.Iako ne predlaže liječenje, sestra kao član terapijskog tima sudjeluje u liječenju duševnih bolesnika pa treba dobro poznavati osnovne metode liječenja i terapijske postupke