Agregatno trošenje i makroekonomska ravnoteža

Agregatno trošenje je planirana suma izdataka namijenjenih osobnoj, investicijskoj i državnoj potrošnji, te u otvorenoj privredi neto izvozu. Funkcija agregatnog trošenja predstavlja odnos realnog bruto domaćeg proizvoda i planiranog realnog agregatnog trošenja, pri danoj razini cijena. Komponente agregatnog trošenja mogu se podijeliti u dvije grupe, autonomne komponente, autonomno i inducirano trošenje. Graf funkcije agregatnog trošenja je krivulja agregatnog trošenja, koja je pozitivnog nagiba. O makroekonomskoj ravnoteži govori se kada je planirano agregatno trošenje jednako realnom bruto nacionalnom proizvodu. Makroekonomska ravnoteža može značiti i postojanje proračunskog deficita, odnosno situaciju kada je državna potrošnja veća od neto izvoza, te negativnu bilancu. Promjene autonomnog trošenja izazivaju promjene agregatnog trošenja koje uzrokuju pomicanje krivulje agregatnog trošenja, ali ne mijenjaju njezin kut. Granična sklonost potrošnji predstavlja potrošnju koja proizlazi iz dodatne jedinice raspoloživog dohotka, tj. promjenu potrošnje kao posljedicu jedinične promjene raspoloživog dohotka, a njezinu veličinu određuju granična sklonost potrošnji, granična sklonost uvozu i granična porezna stopa. Granična sklonost uvozu je dio dodatnog realnog bruto nacionalnog proizvoda koji društvo namjerava utrošiti na uvoz. Pad BDP-a uzrokovan povećanjem štednje, u makroekonomskoj literaturi je poznatiji pod nazivom paradoks štednje, paradoks iz razloga što povećanje štednje, koje povećava bogatstvo kućanstva, vodi ekonomiju ka smanjenju agragatnog dohotka, a zatim i smanjenju štednje. Fiskalna politika je skup mjera države kojima se utječe na zaradu, imovinu i sl. s ciljem prikupljanja sredstava za financiranje društvene potrošnje. Korištenjem fiskalnih instrumenata država utječe na gospodarske troškove, kao što su zarade, zaposlenost, privredni rast i sl