Institutionalisation of EU foreign policy towards Ukraine

Europska vanjska politika često se promatra kroz negativnu prizmu koja prije svega naglašava nedostatak njezine kohezivnosti i efikasnosti. U okviru transgovernmentalističkog pristupa teško je postići jedinstven i zajednički stav članica glede ključnih pitanja pa se stoga nameće sumnja u mogućnost kreiranja zajedničke vanjske politike. Razvoj ukrajinske krize nametnuo je novi izazov europskoj vanjskoj politici i pružio joj priliku da demantira ovakvu karakterizaciju. Postavlja se pitanje jesu li se potvrdila ova pesimistična gledišta, da li se Unija uspjela izdići iznad ovih kritika te što zapravo određuje njene vanjskopolitičke opcije u slučaju Ukrajine. Ono što se može zaključiti je činjenica da je u slučaju Ukrajine vanjska politika EU ostala nedorečena. To se očituje u ovisnosti o direktivama SAD-a i nejedinstvenom stavu članica glede ukrajinske krize. U okolnostima kada vanjsku politiku prije svega čine pojedinačni geopolitički i geoekonomski interesi članica, takva pozicija uopće ne iznenađuje. Na vidjelo su ponovno izašli problemi u funkcioniranju institucija i transgovernmentalističkog sustava, te činjenica da su zemlje članice, pri određivanju vanjske politike, dominantniji akteri od institucija Europske unije.European foreign policy is often viewed through a negative prism that primarily emphasizes its lack of cohesion and efficiency. Within transgovernmental access is difficult to achieve a single and a common position on key issues member states and therefore raises doubts about the possibility of creating a common foreign policy. The development of the Ukrainian crisis has imposed a new challenge to European external policy and gave her a chance to deny such characterization. The question is whether to confirm this pessimistic view, if the Union is able to rise above these criticisms and what actually determines its foreign policy options in the case of Ukraine. What can be concluded is that in the case of Ukraine's foreign policy is the EU remained sketchy. This is manifested in dependence on the directives of the United States and the fragmented attitude of member states in regard to the Ukrainian crisis. In circumstances where foreign policy mainly consists of individual geo-political and geo-economic interests of the states, such a position is hardly surprising. To light again came out problems in the functioning of institutions and transgovernmental system, and the fact that the member states in determining foreign policy are more dominant actors than institutions of the European Union