Žene umjetnice u kontekstu feminističke teorije povijesti umjetnosti

Povijest umjetnosti je od svojih početaka više bila okrenuta ka muškarcu kao stvaratelju veličanstvenih umjetničkih djela, nego što je bila okrenuta umjetnici. Žena je bila vječni model i inspiracija, ali rijetko kada priznata u ovoj za većinu razdoblja muškoj profesiji. O njima je sačuvano malo pisanih dokaza, bilješki, djela općenito, jer su se u većini slučajeva bavile nepostojanim formama umjetnosti ili primijenjenim umjetnošću. Status umjetnice u društvu i povijesti umjetnosti ne bi i nije smio biti uvjetovan time što je ona žena, već njezinim talentom i kompetencijom da stvara djela jednako dobro kao muškarci. Obrazovanje je ženama godinama bilo uskraćivano, a time i njihov talent zatrt, jer je društvo stvaralo mit o ženi kao biću koje nema mentalna svojstva i umijeće postati likovnim genijem. Renesansu su obilježile talijanske slikarice koje potječu iz utjecajnih umjetničkih obitelji Firence, Bologne i Rima. Na Sjeveru su žene umjetnice bile bolje prihvaćene od svojih suvremenika te su se smjele obrazovati u radionicama poznatih slikara Antwerpena i Amsterdama. Barok je u Francuskoj iznjedrio više žena umjetnica nego cijela renesansa, a neke od njih su postale i članovi uglednih institucija i akademija. Slikarice su se proslavile izvedbama do tada nedostižnih formi kao što su mitološke, povijesne i religijske scene. Glavna i najbitnija zadaća feminističke likovne kritike i feminističke povijesti umjetnosti jest istraživati i pisati o problematici nedostatka žena umjetnica bez obzira kojem razdoblju pripadale