Tradicionalan pristup govori o djetetu kao pasivnom pojedincu koje koristi prostorno okruženje koje je konstruirao odrasli pojedinac kako bi dijete moglo u njemu boraviti. Novija istraživanja (suvremena) naglašavaju da je dijete aktivni pojedinac okruženja ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja kao i glavni korisnik tog okruženja. Suvremeni pristupi koji su usmjereni na dijete naglašavaju koliko je važno kvalitetno materijalno okruženje za cjelovit djetetov razvoj. Prema konstruktivističkoj paradigmi i kurikulumu djeca konstruiraju svoja znanja aktivnim sudjelovanjem i stjecanjem iskustva te istraživanjem i interakcijom sa socijalnim i materijalnim okruženjem. Djeca ne uče izravnim poučavanjem, a okruženje je izvor učenja kao i bogatstvo...