Privatization in Republic of Croatia: Problems and perspectives

Važan segment tranzicije u kojoj se Hrvatska našla 1991. godine bila je i privatizacija, odnosno transformacija državnih poduzeća u privatna. Cilj ovog rada bio je razmotriti faze i ciljeve razvoja hrvatskog procesa pretvorbe i privatizacije te uvidjeti glavne probleme procesa, sa posebnim naglaskom na perspektive privatizacije. Također, od ključne je važnosti sagledati komparativna iskustva tranzicijskih zemalja u procesu privatizacije, kako bi mogli odrediti moguća rješenja za nastavak procesa u Hrvatskoj. Glavni ciljevi koji su se htjeli postići odnose se na povećanje efikasnosti poduzeća, uvođenje konkurencije i u konačnosti sveopće povećanje standarda života građana uvažavanjem socijalne pravednosti. Zakonom o pretvorbi društvenog vlasništva određen je osnovni koncept privatizacije, koji je odredio da je država početni titular bivšeg društvenog vlasništva, te da će se privatizacija provoditi metodom "slučaj po slučaj", uvažavajući prednosti i pogodnosti određenim skupinama stanovništva. Opći zaključak vezan za hrvatsku privatizaciju jest da je ona dosad bila više politički motivirana, a njezini gospodarski i financijski ciljevi bili su od sekundarnog značenja. Zbog prevelikih utjecaja interesnih skupina sve je više pojedinaca koji su se okoristili i brzo obogatili (tajkuni), zahvaljujući nestabilnom zakonskom okviru i institucionalnoj pozadini privatizacije. Suprotno očekivanjima, smanjena je proizvodnja i povećana je nezaposlenost radnika, a mnoga poduzeća su i propala. Perspektiva javnosti o privatizaciji je negativna. S ekonomskog gledišta, privatizacija nije imala očekivani pozitivni utjecaj na gospodarski razvoj zemlje. Stari problemi društvenog vlasništva kao što su neefikasnost, nerentabilnost i loša produktivnost i dalje su ostali trend. Uspostava čvrstog zakonodavnog okvira i provedba revizije privatizacije trebala bi smanjiti negativnosti koje je dosad prouzročila privatizacija. Uspješnu privatizaciju u današnje vrijeme potiču nezavisni regulatori koji imaju sve značajniju ulogu u autonomnom reguliranju tržišta. Nužno je uspostaviti konkurenciju na tržištu, zaštititi manje tržišne aktere te spriječiti monopol