Treatment of schizophrenia with long-acting antipsychotics

Shizofrenija je teška kronična psihička bolest koju karakteriziraju pozitivni (halucinacije, deluzije i dr.), negativni (smanjeni užitci, osjećaji te poteškoće s govornim izražavanjem i sl.) i kognitivni simptomi (poteškoće s koncentracijom, učenjem i kratkotrajnim pamćenjem). Ukoliko se ne liječi, uzrokuje visok stupanj onesposobljenja jer otežava funkcioniranje bolesnika u radnom i socijalnom okruženju. Patofiziologija shizofrenije je vrlo kompleksna, a vjerojatno je posljedica disbalansa u različitim neurotransmitorskim sustavima (dopaminski, serotoninski, glutamatni i dr.) u određenim regijama mozga. Antipsihotici su lijekovi koji se koriste u liječenju shizofrenije, a djeluju na način da smanjuju/ublažavaju simptome bolesti. Dijele se na tipične (prvu generaciju) i atipične (drugu generaciju) koje se razlikuju i prema mehanizmima djelovanja i prema profilu neželjenih učinaka. Tipični antipsihotici djeluju primarno na dopaminske D2 receptore kao snažni antagonisti, dok se atipični razlikuju u načinu djelovanja na D2 receptore te, između ostalog, uključuju i blokadu serotoninskih 5-HT2A receptora. Budući da se radi o neselektivnim lijekovima koji se vežu i za druge receptore na periferiji i u SŽS-u, to može rezultirati različitim neželjenim učincima. Dok se uz tipične antipsihotike vežu distonija i ekstrapiramidni sindrom te hiperprolaktinemija, atipični mogu uzrokovati metaboličke poremećaje. Zbog same prirode bolesti, neželjenih učinaka lijekova i drugih čimbenika, velik broj bolesnika je nesuradljivo te neadherentno. Kako bi se olakšalo liječenje i osigurala veća suradljivost bolesnika, na tržištu postoje različiti oblici antipsihotika, poput otopina za depo intramuskularnu primjenu koji su se nametnuli kao superiorniji način liječenja pred oralnom terapijom. S obzirom da rezultati dosadašnjih kliničkih istraživanja o učinkovitosti, sigurnosnom profilu i prednostima depo oblika u odnosu na oralnu terapiju nisu jednoznačni, potrebna su daljnja istraživanja kako bismo u potpunosti mogli razumjeti sve prednosti i nedostatke ovakve terapije. U kliničkom kontekstu, ta bi saznanja trebali iskoristiti za unapređenje načina liječenja oboljelih od ove teške bolesti kroz osiguranje njihove bolje adherencije i veće suradljivosti.Schizophrenia is a severe chronic mental illness that is characterized by the positive (hallucinations, delusions, etc.), negative (reduced pleasures, feelings and difficulty with speech expression, etc.), and cognitive symptoms (difficulty with concentration, learning and short-term memory). If left untreated, schizophrenia causes a high degree of disability because it makes it more difficult for patients to function in working and social environment. Pathophysiology of schizophrenia is very complex and it is likely a result of imbalances in different neurotransmitter systems (dopamine, serotonin, glutamatergic, etc.) in different brain regions. Antipsychotics are drugs that are used in the treatment of schizophrenia and act in a way to reduce symptoms of the disease. They are divided into typical (first generation) and atypical (second generation), based on their mechanisms of action and profiles of side effects. Typical antipsychotics act primarily on the dopamine D2 receptors as powerful antagonists, while the atypical differ in mode of action on D2 receptors and, among other things, include blockade of 5-HT2A receptors. Because of their nonselective binding to other receptors, they can induce a variety of unwanted side effects. While the typical antipsychotics induce dystonia, extrapyramidal syndrome and hyperprolactinemia, atypical antipsychotics can cause metabolic disorders. Due to the nature of this disease, side effects profile of the drugs and other factors, large percentage of patients is noncompliant. In order to facilitate the treatment and to ensure greater complience of patients, there are different formulations of antipsychotics on the market, such as solutions for intramuscular depot application which were imposed as a superior way of treatment. Because the results of previous clinical trials about the effectiveness, safety profile and benefits of depot formulations in relation to oral therapy are not unambiguous, further clinical trials are needed in order to fully understand all the advantages and the shortcomings of this kind of therapy. In clinical contex, this knowledge should be used to improve treatment in people suffering from this severe disease and to insure better adherence