Restorative justice in Croatian criminal justice system

Znanstvena i stručna literatura bavi se pojmom restorativne pravde uglavnom kroz prizmu sociologije i kriminologije, dok restorativna rješenja u kaznenopravnim sustavima često zanemaruju njen primarni teoretski cilj, a to je uvažavanje položaja i potreba žrtve kaznenog djela u kaznenom postupku. Stoga se restorativna rješenja u kaznenopravnim sustavima usvajaju prvenstveno radi pokušaja suzbijanja njihovih neučinkovitosti vezano za preopterećenost, financijsku održivost i borbu s problemom recidivizma. Zbog takvog raskoraka teorije i prakse po pitanju restorativne pravde, taj pojam u kaznenopravnim sustavima obuhvaća raznolika rješenja, uključujući i ona koja teorija uopće ne smatra restorativnima. Ipak, kad se govori o restorativnoj pravdi, pogotovo na području Europe, najčešće se misli na medijaciju između žrtve i počinitelja kaznenog djela koja je dominantan restorativni model. Iako je primjena restorativnih modela u kaznenopravnim sustavima povezana s nizom društvenih i drugih čimbenika, cilj je ovog rada analiza mogućnosti proširenja njene primjene s obzirom na zakonodavna rješenja u hrvatskom kaznenopravnom sustavu, a na temelju postavljenog međunarodnopravnog okvira i postojećih komparativnih rješenja. Analizom postojećih zakonskih rješenja u hrvatskom kaznenopravnom zakonodavstvu može se zaključiti da su u njemu već sadržane odredbe koje imaju restorativni karakter i čija primjena može dati potreban legitimitet uvođenju i primjeni restorativnih modela i metoda i u ostale dijelove kaznenog pravosuđa osim maloljetničkog kaznenog prava. Međutim, iako smatram da su postojeća zakonodavna rješenja dovoljna podloga za uvođenje medijacije i eventualno drugih restorativnih modela u istražnu i raspravnu fazu kaznenog postupka, izričita pravna norma kojom bi se regulirala mogućnost medijacije isključila bi bilo kakve dvojbe u vezi legitimiteta njene primjene