Superficies in roman law

Pravo građenja je danas poznato kao jedno od stvarnih prava. No to nije uvijek bilo tako. Njegovi najraniji počeci vežu se uz obveznopravni odnos najma/zakupa (locatio conductio rei) još u rimskom dobu. Potreba za trajnim pravom koje djeluje prema svima (erga omnes) natjerala je rimske pravnike da pronađu bolje rješenje od onoga koje je nudilo obvezno pravo. To je konačno ostvareno Justinijanovom kodifikacijom gdje je superficies definiran kao stvarno pravo na tuđoj stvari koje ovlašćuje korisnika da na tuđem zemljištu ima ili izgradi zgradu, a vlasnik zemljišta to mora trpjeti. Time rimski pravnici daju trajnost superficijaru te mogućnost zaštite prema trećima, a pritom ne dovode u pitanje temeljno načelo superficies cedit solo. Danas u hrvatskom zakonodavstvu vidimo jedan sličan, ali u mnogočemu drugačiji institut- pravo građenja. Tko može biti nositelj prava građenja, način prestanka, posljedice prestanka i položaj korisnika samo su neke od razlika koje odvajaju rimski superficies od današnjeg prava građenja