Dobrobiti i rizici hormonskoga nadomjesnoga liječenja u postmenopauzi

Uvod: Menopauza je posljednja menstruacija u životu žene kojom prestaje hormonska funkcija jajnika. Menstruacijski ciklusi obično postaju nepravilni u dobi od 40 do 50 godina, a ovulacija često izostaje. Hormonsko nadomjesno liječenje u širem smislu je primjena ženskih spolnih hormona u žena s nedostatkom estrogena. Cilj istraživanja: Cilj ovog specijalističkog rada je na temelju rezultata znanstvenih i stručnih radove potvrditi i prikazati indikacije hormonskoga nadomjesnoga liječenja, te donijeti zaključak o dobrobiti i rizicima kod žena u postmenopauzi. Materijali i metode: Pri izradi i oblikovanju rada napravljen je sustavni pregled literature iz područja ginekologije i endokrinologije s naglaskom na farmakoterapijske mogućnosti. Korišteni su relevantni stručni i znanstveni časopisi, knjige, sažeci opisa svojstava lijekova, elektronička baza Lexicomp i Drugs.com, podaci preglednih studija iz Cochrane baze podataka te baza podataka PubMed. Rad je pisan u skladu sa najnovijim smjernicama Međunarodnog društva za menopauzu (The International Menopause Society - IMS). Rezultati i rasprava: Hormonsko nadomjesno liječenje značajno smanjuje rizik od prijeloma kostiju. Ipak, preporuča se dugotrajna primjena samo ženama sa značajnim rizikom nastanka prijeloma kojima je neestrogensko liječenje neprikladno. U svrhu zaštite kosti učinkovitije je kontinuirano-kombinirano liječenje pred sekvencijskim. Vaginalno estrogeno liječenje postmenopauzalne urogenitalne atrofije visoko je učinkovito bez posljedičnoga porasta serumskog estradiola, ali se preporuča provoditi uza sve mjere opreza koje vrijede i za peroralno HNL. HNL smanjuje učestalost šećerne bolesti, rizik kolerektalnog karcinoma, ali se ne preporuča u njihovoj prevenciji. Rani početak HNL djeluje kardioprotektivno i neuroprotektivno. Ipak, hormonsko liječenje nije indicirano u primarnoj ili sekundarnoj prevenciji demencije, niti za prevenciju pogoršanja kognitivnih funkcija u postmenopauzalnih žena. Hormonsko nadomjesno liječenje povećava učestalost infarkta miokarda, moždanog udara, venske tromboembolije, karcinoma jajnika i kacinoma dojke u postmenopauzalnih žena. Rizik venske tromboembolije snižen je korištenjem transdermalnog liječenja. Rizik za karcinom endometrija snižen je ukoliko se uz estrogensko koristi i progesteronsko liječenje. Zaključak: Koristi hormonskog nadomjesnog liječenja su smanjenje vazomotornih simptoma, simptoma urogenitalne atrofije i prevencija osteoporoze. Hormonsko nadomjesno liječenje poboljšava kvalitetu života žena s izraženim menopauzalnim simptomima koje nemaju kontraindikacije za liječenje. Ukoliko je indicirano, HNL bi trebalo započeti u perimenopauzi ili u prve tri godine postmenopauze kada je dokazana dobrobit uz minimalne rizike. Započinjanje kontinuirano-kombiniranog liječenja savjetuje se barem nakon godine dana od nastupa menopauze. Liječenje se provodi u najnižoj učinkovitoj dozi i najkraće vrijeme te odluku o potrebi nastavka njegova uzimanja donosi na osnovu individualne procjene rizika i povoljnih učinaka.Introduction: Menopause is last menstrual period in woman with terminates hormonal ovarian function. Menstrual cycles usually become irregular at the age of 40 to 50 years, when ovulation became often absent. Generally, hormone replacement therapy is utilization of female sex hormones in women with deficiency of estrogen. Objectives: The aim of this specialist work is to confirm and show indications of hormonal replacement therapy based on results of scientific and professional works afterward make conclusion about benefits and risks of postmenopausal women. Materials and Methods: The development and shaping of this work was done in a systematic and retrospective review of literature in the field of gynecology and endocrinology with emphasis on pharmacotherapeutic options. Relevant scientific and professional journals, books, summary of product characteristics, electronic database Lexicomp and Drugs.com, study data from Cochrane databases and PubMed database were used. Specialist work is written accoding to latest guidelines of The International Menopause Society (IMS). Results and discussion: Hormone replacement therapy significantly reduces the risk of bone fracture. Though, long-term use is recommended only in women with significant risk of fractures which are unsuitable for nonestrogen treatment. Continuous-combined treatment is more effective for bone protection than sequence. Vaginal estrogen treatment of postmenopausal urogenital atrophy is highly effective without a consequent rise in serum estradiol but it is recommended to consider with all precautions of oral HRT. HRT reduces the incidence of diabetes mellitus, the risk of coleracal carcinom, but it is not recommended for their prevention. Early started HRT may be cardioprotective and neuroprotective, but it is not indicated for primary or secondary prevention of dementia or for the prevention of cognitive deterioration in postmenopausal women. HRT increases the incidence of myocardial infarction, stroke, venous thromboembolism, ovarian cancer, and breast cancer in postmenopausal women. The risk of venous thromboembolism was decreased by using transdermal treatment. The risk for endometrial cancer is diminished if estrogen is used with progesterone. Conclusion: Hormone replacement therapy is indicated for the reduction of vasomotor symptoms, urogenital atrophy symptoms and the treatment of osteoporosis. HRT improves the quality of life of women with significant menopausal symptoms. If indicated, HRT should be started in perimenopause or in the first three years of postmenopause when benefits overweight risks. Onset of the continuous-combined treatment is advised at least one year after menopause. HRT is recommend at the lowest effective dose and the shortest time, and decision of requisite of continuing is made on the basis of individual risk assessments and favorable benefits