Surgical treatment of postintubation tracheal stenosis

Svrha ovog rada je prikazati etiološke čimbenike i patogenetske mehanizme koji dovode do razvoja postintubacijske stenoze traheje te opisati kliničku sliku i metode kirurškog liječenja s posebnim naglaskom na anteriorni pristup. Povećano korištenje endotrahealnih tubusa za toaletu dišnih puteva, sprječavanje aspiracije i omogućavanje mehaničke potpore disanju pri zatajenju disanja, jedan je od čimbenika nastalih lezija dišnih puteva koje se mogu nalaziti na različitim razinama, od nosnica do dijelišta dušnika. Kliničke karakteristike variraju od faringitisa do potpune opstrukcije dišnog puta ili krvarenja s asfiksijom. Spomenute lezije nazivamo stenozama dišnog puta i torakalni kirurg mora ih poznavati. Kada govorimo o stenozama dušnika, bitno je istaknuti nekoliko razina na kojima se mogu pojaviti. Te razine su: stomalna, mjesto gdje je bila smještena manšeta na napuhavanje, segment dušnika između stomalne razine i razine smještanja manšete te mjesto gdje vrh endotrahealnog tubusa može pritiskati zid traheje. Većina pacijenata s postintubacijskim stenozama dušnika klinički se predstavljaju znacima opstrukcije dišnog puta. Glavna očitovanja su: progresivna dispneja, piskanje i šum te isprekidana opstrukcija sa zadržavanjem sekrecija. U dijagnostičkom smislu, potrebno je obratiti pozornost na kliničku sliku, analizirati konvencionalne radiološke slike i nalaze kompjutorizirane tomografije te na temelju toga učiniti bronhoskopiju. Budući da su pacijenti ventilirani endotrahealnim tubusom, grkljan i dušnik mogu pretrpjeti trajne ozljede i mogu se razviti opsežne komplikacije. U takvim stanjima koristimo se metodama konzervativnog i kirurškog liječenja. Pri operativnom zahvatu postintubacijske stenoze dušnika, u većini slučajeva, koristi se tvz. prednji (anteriorni) pristup. U drugim slučajevima koristi se i desna posterolateralna torakotomija, ponekad i lijeva, uglavnom zbog slabije izloženosti karine od strane aorte, koja je ispred lijevog hilusa.The aim of this paper is to present etiological factors and pathogenic mechanisms which lead to the development of postintubation tracheal stenosis as well as to describe the clinical picture and methods of surgical treatment with the emphasis on the anterior approach. The increasing use of endotracheal tracheostomy tubes for the treatment of secretions, the prevention of aspiration and the delivery of mechanical ventilatory support for the respiratory breakdown is one of the factors which produce a whole range of airway lesions located from nostrils to the bifurcation of trachea. Clinical characteristics range from pharyngitis to a complete obstruction of the airway or asphyxiating haemorrhage. These lesions are known as tracheal stenoses and a thoracic surgeon must become familiar with them. Tracheal stenosis can occur at each level. These levels are: stomal, the site where the inflatable cuff rested, the segment between the stoma and the level of the cuff and the locus where the tip of the tube may impinge on the tracheal wall. The majority of patients with tracheal stenosis clinically show signs of obstruction. The main signs are progressive dyspnea, wheezing and stridor and an intermittent obstruction with retention of secretions. In terms of diagnostics, it is necessary to pay attention to the clinical picture, analyse conventional radiologic and computed tomography (CT) images and, on the basis of the findings, perform bronchoscopy. Since the patients are ventilated through endotracheal tube, the larynx and trachea may develop extensive complications which demand adequate conservative and surgical treatment. In surgery, the anterior approach is most commonly used. In other cases right posterolateral thoracotomy is more often used than left thoracotomy, mainly because of the fact that the carina is less exposed since the aorta is located in front of the left hilum