The crime of genocide in the case law of international courts

Genocid je zločin koji je, mada poznat od pamtivijeka, svoje pravno uređenje doživio tek sredinom 20.-st. 1948. g., nakon strahota Drugog svjetskog rata, pod okriljem UN-a donesena je Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju genocida, prvi i do sada jedini međunarodni dokument koji uređuje ovaj zločin. Kako bi genocid postojao potrebno je da je kod počinitelja postojala posebna, genocidna namjera, a to je namjera da se u cjelini ili djelomično uništi neka nacionalna, vjerska, etnička ili rasna skupina. Genocidna je namjera ono po čemu se genocid razlikuje od drugih međunarodnih zločina, ponajprije zločina protiv čovječnosti. Osim voljnog genocid čini i drugi element- jedna od pet genocidnih radnji taksativno navedenih u čl. II. Konvencije. Unatoč nastojanjima međunarodne zajednice, počinjenje genocida nije zaustavljeno. 90.-ih godina na području bivše Jugoslavije i Ruande čine se teška kršenja međunarodnog prava, pa tako i genocid. UN na to reagira osnivanjem dva ad hoc međunarodna kaznena suda sa zadatkom provođenja istrage i suđenja odgovornim osobama. Osim protiv pojedinaca za odgovornost za genocid sudi se i državama ne samo za aktivno počinjenje, nego i za propust obveze sprječavanja genocida pred Međunarodnim sudom. Prvi takav pravomoćno dovršen postupak je postupak koji je Bosna i Hercegovina pokrenula 1993. g., a presuda je donesena 2007. g. Sud je presudio da se genocid uistinu dogodio u Srebrenici, a Srbija je proglašena odgovornom za propust obveze sprječavanja tog zločina. 1999. g. tužbu za genocid podnosi i Republika Hrvatska protiv Srbije. Presuda je donesena 2015. g., a Sud nije našao da se na području RH genocid dogodi