Insulin replacement therapy

Šećerna je bolest jedna od najkompleksnijih bolesti sadašnjice zbog svojih brojnih komplikacija te stalnog porasta oboljelih. Oboljeli od tipa 1 šećerne bolesti ne luče vlastiti endogeni inzulin te je nužno nadomjestiti ga terapeutski. Do otkrića inzulina, ova je bolest bila neizlječiva. Svrha je ovoga rada prikazati nadomjesno inzulinsko liječenje. Opisane su dostupne vrste inzulina, načini primjene te režimi doziranja. Inzulini se klasificiraju prema vremenu i načinu djelovanja. Primjenjuju se putem injekcija odnosno prijenosnih (pen) štrcaljki ili inzulinskih pumpi. U radu se opisuje razvoj umjetne gušterače koja djeluje obećavajuće za olakšavanje budućeg liječenja šećerne bolesti tipa 1. U novije vrijeme radi se i na razvoju alternativnih metoda primjene kao što su: oralni, transdermalni, nazalni, te inhalacijski. Poseban je naglasak stavljen na nadomjesno liječenje inzulinom intenziviranim režimom primjene. Prikazano je praktično izračunavanje bazal-bolus doze inzulina u intenziviranom režimu doziranja inzulina. Dan je kratak osvrt na pokušaje liječenja transplantacijom gušterače i Langerhansovih otočića te liječenje matičnim stanicama koje bi omogućile ponovno uspostavljanje endogenog lučenja inzulina u oboljelih. Takve vrsta liječenja sa sobom nosi posljedice zbog podvrgavanja kirurškom postupku te imunosupresivnog liječenja. Može se zaključiti kako je zlatni standard liječenja tipa 1 šećerne bolesti nadomjesno intenzivirano liječenje inzulinom. Provodi se bazal -bolus liječenje multiplim injekcijama inzulina ili uređajima s kontinuiranom supkutanom inzulinskom infuzijom takozvanim inzulinskim pumpama koje su za sada najrazvijeniji te najpovoljniji sustav liječenja. Najčešća je komplikacija intenziviranog inzulinskog liječenja hipoglikemija, no ona se najčešće može prevenirati te njezine posljedice umanjiti temeljitom i stalnom edukacijom pacijenta o praktičnoj primjeni inzulina. Ovakav tip nadomjesnog liječenja inzulinom s obzirom na inzulinske pripravke te način primjene zasada je zasigurno najbolji, ali nije u potpunosti zadovoljavajući te se i dalje se traga za pripravcima poboljšanih svojstava i razvoju novih pripravaka koji bi bili pogodni za nove načine primjene.Diabetes mellitus is one of the most complex diseases nowadays because of its many complications and permanent increase in number of patients. Patients who suffer from type 1 diabetes do not secrete endogenous insulin by their own and it is necessary to replace it therapeutically. Until the discovery of insulin, this disease was incurable. The aim of this paper is to present insulin replacement therapy. Available types of insulin, routes of administration and dosage regimes are described. Insulin is classified according to the time and mode of action. Insulin is administered by an injection or notebook (pen) syringe or insulin pumps.This paper describes the development of an artificial pancreas, which seems promising for the future treatment of type 1 diabetes.More recently alternative methods of administration have been developed, such as: oral, transdermal, nasal, and inhalation. Special emphasis was placed on the insulin replacement therapy by intensified regimen. The practical calculation of basal-bolus insulin dose is shown in the intensified regimen insulin dosing. There is a brief review of modern attempts of treatment by the transplantation of the pancreas and islets and stem cell treatment. Those methods would enable the re-establishment of endogenous insulin secretion in patients. This kind of treatment has consequences due to undergoing the surgical procedure and the immunosuppressive treatment.It can be concluded that the gold standard for treatment type 1 diabetes is replacement intensified insulin therapy. Basal-bolus therapy is conducted with multiple insulin injections or devices with continuous subcutaneous insulin infusion so-called insulin pumps, which are so far the most developed and the most suitable treatment system. The most common complication of intensive insulin therapy is hypoglycemia.This type of insulin replacement therapy with respect to insulin preparations and the method of administration is so far certainly the best, but is not fully satisfactory. Preparations with improved properties and the development of new compositions that would be suitable for new ways of administration are still being looked for