Rape as a war crime during during the homeland war in the area of the Đakovo-Osijek archdiocese and an attempt to provide a psychosocial and a spiritual assistance to the victim

Traumatski događaj, bilo koje vrste, za sobom vuče posljedice prisutne u svakodnevnom životu traumatizirane osobe. Kao najteži oblik traumatskog iskustva navodi se onaj koji je nanesen od strane druge osobe, a među njima najokrutniji je oblik ratni zločin silovanja u kojem osoba i prije samog silovanja biva izložena više puta i na razne načine zlostavljanu kroz zarobljavanje, odvođenje u logor, odvajanje od obitelji, zastrašivanje, ponižavanje, nanošenje fizičke, psihičke i emocionalne boli. Iz svega navedenoga vidljivo je kako je silovanje tek vrhunac svih drugih oblika zlostavljanje i zbog toga naročito traumatično. Ratni zločin silovanja događao se i tijekom Domovinskog rata na području Đakovačko – osječke nadbiskupije te smo odlučili ovim radom ukazati na teškoću zastupljenosti ove teme koja je zahvaćala u velikoj mjeri žrtve Domovinskog rata. Ovo kriminalno djelo nije se zaustavilo samo u tom periodu, već se njegova pojavnost, nažalost, kontinuirano događa i u suvremenim mirovnim vremenima. Cilj ovog rada bio je progovoriti o ratnom zločinu silovanja tijekom Domovinskog rata. U tu svrhu najprije smo sagledali uzroke ratnog zločina silovanja kao i posljedice s kojima žrtve zločina i danas žive. Izlažući zakonske akte kroz povijest, na međunarodnoj i državnoj razini, pokušali smo ga definirati kao zločin koji iziskuje kažnjavanje počinitelja. Osim teorijskog dijela, veliki dio specijalističkog rada temelji se na rezultatima sastavljene i provedene ankete među žrtvama ratnog zločina silovanja tijekom Domovinskog rata na području Đakovačko – osječke nadbiskupije, s ciljem istraživanja iskustava, stavova, mišljenja, osjećaja i poteškoća s kojima žrtve i danas žive. Temeljem iskaza, prikazani su mehanizmi suočavanja s traumama koje su nakon rata i zločina silovanja prisutne. Vidljiva je organizirana pravna, psihološka i medicinska pomoć, no ono što još uvijek žrtvama nedostaje je podrška i razumijevanje društva te duhovna pomoć, kako žrtvama tako i članovima obitelji. Završni dio naglašava važnost psihosocijalne te još više duhovne pomoći žrtvama i njihovim obiteljima uz pastoralne smjernice.Any type of traumatic event leaves behind consequences on the daily life of a traumatized person. The most serious traumatic experience is the one inflicted by another person, whereas the cruelest among them is wartime rape in which a person, even before the rape, is repeatedly exposed and abused in various ways through capture, detention in concentration camps, separation from the family, intimidation, humiliation and infliction of physical, psychological and mental pain. Evidently, rape is only the culmination of all other forms of abuse and therefore particularly traumatic. Wartime rape occurred during the Homeland War around the Archdiocese Đakovo-Osijek as well, so we decided to point out the difficulties concerning the issues of the wartime rape which largely affected the victims of the war. This criminal act did not stop after the wartime period but, unfortunately, still continuously occurs in peaceful times. The aim of this paper was to speak about the wartime rape during the Homeland War. We considered the causes of wartime rape as well as the consequences still suffered by the victims. By giving a historic overview of legal acts on the international and national level, we tried to define it as a crime that requires punishment for the perpetrators. In addition to the theoretical part, the large part of the specialist thesis is based on the results of the survey conducted with the victims of the wartime rape during the period of the Homeland War around the Archdiocese Đakovo-Osijek to explore experiences, attitudes, feelings and difficulties that the victims still confront. According to their testimonies, the coping mechanisms for facing the war trauma and wartime rape are still present. Although legal, psychological and medical assistance are organized, the victims still lack spiritual support for them and their family members as well as support and empathy from the society. The final part emphasizes the importance of psychosocial assistance and particularly spiritual support through pastoral guidelines for the victims and their families