Rad na predstavi Duga - oživjeti kamen

Radnja počinje u vruće ljetne dane, koje su sve djevojčice morale provoditi zatvorene i skrivene od sunčevih zraka, dužne čuvati lice i porculansku put, dok su se dječaci smjeli igrati, kupati u Glibuši, skakati po poljima, penjati se po drveću. Naš dugotrajan i opsežan radni proces započeo je istraživanjem vremena i mjesta u kojem je djelo napisano, pa smo tako prikupili informacije o glazbi, hrani, igrama, odjeći i običajima tog podneblja. Saznanja do kojih smo došli bila su šokantna i poražavajuća – prije nešto više od sto godina (Duga je napisana 1906., a izdana 1907. godine) položaj žene u selima Dalmatinske zagore bio je ravan položaju robova u robovlasničkom sistemu; ženu se nije pitalo ni o čemu, čak ni o stvarima vezanim za njezin vlastiti život i sudbinu; udana žena bila je vlasništvo supruga, a neudana predmet svojih roditelja te ju je valjalo čuvati i njegovati kako bi njena vrijednost tijekom udaje bila što veća. „U njihovim sudbinama prisutna je sva poezija patrijarhalnog života, ali istodobno i sav tragizam žene u primitivnoj sredini. Šimunović je naslikao vanjsku i unutarnju ljepotudjevojačku, ali izrazio je i surovost života u kojima brzo gasnu sve ljepote. Žena postaje rob svoga muža i svoje djece...“ Ta tematika neupitno podsjeća na modernističko djelo Henrika Ibsena Nora. U oba djela jasan je stav autora prema problemu ravnopravnosti, odnosno neravnopravnosti, te ulozi muškarca i žene u društvu i vremenu u kojem su autori živjeli i djelovali. Obojica, i Šimunović i Ibsen, otvoreno se pitaju o pravu pojedinca na izbor i slobodu – koliko je ograničena sloboda njihovih glavnih junakinja i koje su posljedice takvih ograničenja. „Kao da i u ovoj desetogodišnjoj djevojčici živi tradicija o junaštvu, želja za smionim pothvatima, koja se dramatično sudara s malograđanskim uvjerenjem da je Bog ženskim dosudio da trpe zlo koje im se pošalje. Srnina je nesreća opširno motivirana i mi je osjećamo kao nužnu, neminovnu.“ Upravo je to ono što djelo Duga čini intrigantnim za scensku prikazbu – u svojoj srži sadrži jak sukob društvenih normi suprotstavljenih težnjama pojedinca, a to je ono što kazalište zanima od njegovih najranijih početaka; aktualni problemi ljudskog bivanja te kako ih osvijestiti, suočiti se s njima i u konačnici riješiti