Socijalizacija djece s genetičkim poremećajem

Socijalizacija je proces u kojem pojedinac kroz interakciju sa svojom društvenom okolinom usvaja znanja, stavove, vrijednosti i ponašanja neophodna za sudjelovanje u životu društva. Postoji više tipova socijalizacije. Prva etapa je primarna socijalizacija. Odvija se u ranom djetinjstvu, u predškolskoj dobi, a glavni procesi su učenje govora, razvoj mišljenja te razvoj ličnosti. Druga etapa se zove sekundarna socijalizacija te se odnosi na razvoj djeteta u kasnom djetinjstvu. Dijete se uči pokoravati običajima i poimati činjenicu da se društveni život temelji na pravilima. Treća faza je personalizacija. Odgojni utjecaj u toj fazi je usmjeren prema osposobljavanju odgajanika za samoostvarenje, samoodgoj, samoaktualizaciju. Djeca s genetičkim pšoremećajem( menatlnom retardacijom) zaostaju u procesu socijalizacije. Zaostaju u razvoju govora, mišljenja, senzo- motornom razvoju, što im otežava uspostavljanje kontakata s okolinom. Roditelji imaju jako velik utjecaj na socijalizaciju djeteta, potrebno je pružiti dobar model djetetu, te prihvatiti ga takvim. Nakon roditelja, na socijalizaciju utječu i odgajatelji. Kod odgajatelja je bitno da nemaju predrasude prema mentalno retardiranoj djeci te da su dobro educirani. Trebaju omogućiti inkluziju djeteta s mentalnom retardacijom u grupu, razred djece bez poteškoća. Vršnjaci i igra također utječu na socijalizaciju, jer su vršnjaci ti koji trebaju prihvatiti dijete s mentalnom retardacijom u svoje duštvo a kroz igru se takvi kontakti mogu ostvariti, te dijete kroz igru razvija svoje socijalne vještine. Djecu s Down sindromom i autizmom je moguće uključiti u svakodnevni život i redovno školovanje bez potrebe za segregacijom