Računovodstveni tretman zaliha proizvodnje i gotovih proizvoda

U ovom završnom radu obrađena je tema „Računovodstveni tretman zaliha proizvodnje i gotovih proizvoda“. Zalihe proizvodnje i gotovih proizvoda obrađene su teorijski i kroz primjere knjiženja. Proces proizvodnje počinje nabavom od dobavljača, najčešće u zemlji, sirovina i materijala. Uz ostale troškove proizvodnje sirovine i materijali (kratkotrajna imovina) mijenjaju svoj prvotni oblik i postaju gotovi proizvod. Gotovi proizvodi plasiraju se na tržište i prodaju se kupcu te poduzetnik ostvaruje prihode od prodaje gotovih proizvoda koji mu omogućuje sredstva za nabavu novih sirovina i materijala. Poduzetnik tako može ponovno započeti proces proizvodnje nabavom novih sirovina i materijala. Poduzetnik zalihe koje nabavi od dobavljača može prodati ili ih može iskoristiti za unutarnju (internu) potrošnju. U zalihe spadaju zalihe sirovina i materijala, zalihe proizvodnje, zalihe poluproizvoda i zalihe gotovih proizvoda. Zalihe sirovina i materijala su zalihe koje poduzetnik koristi u cilju organiziranja procesa proizvodnje i zadovoljavanja potreba tržišta i kupaca za pojedinim gotovim proizvodima. Upravljanje zalihama jedan je od najvažnijih i najzahtijevnijih logističkih zadataka poduzeća. Mnoga se poduzeća susreću s problemima koji otežavaju optimalne politike za upravljanje zaliha. Optimalno upravljanje zalihama podrazumjeva optimalnu količinu zaliha. Prevelika količina zaliha povećava troškove skladištenja, dok premala količina zaliha onemogućuje proizvodnju potrebne količine zaliha gotovih proizvoda. Optimalno upravljanje pak poslovnim procesom zahtijeva od managera usklađivanje sa svim proizvodnim, nabavnim i prodajnim aktivnostima unutar logističkog lanca. Upravo zato ono nije jednostavan problem pojedinog sudionika mreže, već problem koji za svako pojedino rješenje traži informacije na razini cijelog sustava tj. nabave, skladištenja, proizvodnje i prodaje. Zalihe gotovih proizvoda iskazuju se po cijeni proizvodnje izražene elementima prema zahtjevima MRS-a 2, ili se mogu iskazati po neto vrijednosti koja se može realizirati, zavisno koja je vrijednost niža. Trošak proizvodnje, ili cijena proizvodnje utvrđuje se obračunom dovršene proizvodnje (skupina računa 60) i kalkulacijom jedinične cijene proizvodnje dovršenog proizvoda. Ovako postupaju sva poduzeća kako bi mogli sastavljati propisana temeljna financijska izvješća