Drama Theatre Criticism in Daily Osijek Newspaper from 1902 to 1945

Znanstveni radovi, članci, dnevnici, repertoari, monografije kazališta i glumaca su vrijedna i bogata vrela, svjedočanstva koja dokumentiraju, njeguju, usmjeravaju, (re)prezentiraju i valoriziraju djelovanje kazališta kroz povijest i koja su bogato zastupljena u hrvatskoj sferi teatrološkog bavljenja. Međutim, u području znanstvenog bavljenja, često se diskriminira, zaboravlja ili jednostavno zanemaruje još jedan dokumentaristički aspekt kazališta, koji u sebi sadrži sukus povijesti, društva, kulture, političkih prilika te svih ostalih mijena koje utječu na oblikovanje društva, pojedinaca pa tako i kulturnih institucija – kazališna kritika. Iako su u Hrvatskoj objavljene brojne knjige sabranih kazališnih kritika, kazališna kritika kao žanr je zapostavljena u znanstvenom istraživanju − nedostaju radovi o prirodi žanra. Nedostatak sustavnog istraživanja kazališne kritike, geografska ograničenja postojećih studija isključivo na područje Zagreba te korištenje kritike kao izvora, a gotovo nikad kao teme proučavanja, razlozi su zbog kojih sam odabrao ovo specifično područje za temu doktorske disertacije. Glavna teza rada je da u Osijeku, u prvoj polovini dvadesetog stoljeća postoji kvantitativno i kvalitativno vrijedna kazališna kritika koja je na jednakoj vrijednosnoj razini kao kazališna kritika u Zagrebu istog vremena. Temelj istraživanja čini korpus četiriju dnevnih osječkih glasila („Die Drau“, „Slavonische Presse“, „Narodna/Hrvatska obrana“ i „Hrvatski list/glas“) od 1902. do 1945. godine. Otkrio sam preko pedeset autora koji su se u Osijeku bavili kazalištem i kazališnom kritikom, a devet njih se svojim kontinuiranim i kvalitetnim djelovanjem nametnulo kao reprezentativni uzorak (Carl M. Benda, Josipa Glembay, Andro Morić, Dragan Melkus, Otto Pfeiffer, Ivan Krstitelj Švrljuga, Ivan Krnić, Ernest Dirnbach i Franjo Bartola Babić). U radu su na svakom pojedinom od devet kritičara primijenjene metode analize, deskripcije, eksplanacije i sinteze njihovog djelovanja čime je ostvaren uvid u tijek kritičke misli o drami s obzirom na kazališnu izvedbu, odrednice kritičke misli u osječkim dnevnim novinama, odnos kritike prema kazalištu, dramskom djelu, predstavi, ansamblu, pojedinim elementima scenske izvedbe, kritičareve osobne invokacije i estetske odrednice. Budući da je kazališna kritika interdisciplinarni žanr, a njezin se sadržaj referira na kazalište, dramu, ali i sociologiju i povijest u rad je uvrštena relevantna literatura iz sljedećih područja: dramske hrvatske kazališne kritike, opće prirode žanra, semiotike i sociologije kazališta, dnevnih novina i osječkog kazališta, teorije hrvatskog standardnog jezika, komunikacijskih studija te povijesnih aspekata. Primjenom zaključaka iz analize djelovanja reprezentativnih kritičara te sintezom s relevantnom interdisciplinarnom literaturom, u radu se usustavljuje i valorizira žanr kritike kroz nekoliko okosnica: obrazovanje i djelovanje kritičara, funkcija i pozicija u novinama, struktura kazališne kritike, stil kazališne kritike te elementi vrednovanja u kazališnoj kritici (dramatičari, redatelji, glumci, stav kritičara prema kazalištu, stav kritičara prema publici) te donose dosada nepostojeći zaključci o prirodi žanra osječke dramske kazališne kritike.Scientific articles, studies, repertoires and various treatises are invaluable sources, testimonies which document, cherish, (re)present and evaluate the life of theatre throughout the history. But, there is one discriminated, neglected or simply forgotten documentaristic aspect of theatre that withholds essence of history, society, culture, politics and all the other influences which shape society, individuals and cultural institutions – theatre criticism. Although there are many collected works dealing with theatre criticism in Croatia, theatre criticism as a genre is neglected in scientific research – there is a lack of studies dealing with the nature of the genre. The shortage of studies dealing with systematization of theatre criticism, limitations of studies to the capital Zagreb and usage of criticism as a source but rarely as the theme of study are the main reasons why I chose this particular field for my PhD thesis. The thesis is that in the first half of the 20th century there is qualitative and quantitative valuable theatre criticism in Osijek which is at the same level as criticism in Zagreb. The basis for my PhD thesis is the research of four most prominent newspaper in Osijek („Die Drau“, „Slavonische Presse“, „Narodna/Hrvatska obrana“ and „Hrvatski list/glas“) from 1902-1945. I have discovered more than fifty authors who wrote about theatre in various ways. Through their continuous and qualitative work, nine of them imposed themselves as a representative sample (Carl M. Benda, Josipa Glembay, Andro Morić, Dragan Melkus, Otto Pfeiffer, Ivan Krstitelj Švrljuga, Ivan Krnić, Ernest Dirnbach and Franjo Bartola Babić). Through methods of analysis, description, explanation and synthesis of their theatre criticism I was able to reconstruct their critical thoughts about drama, various elements of performance, ensemble, theatre, audience, critic's personal affinities and aesthetics. Considering the fact that theatre criticism is an interdisciplinary genre and its content is related to theatre and drama but also sociology, history, media and linguistics I have included relevant literature from various fields: theatre criticism, general nature of the genre of criticism, semiotics, sociology, media, communicology, language theory and history. Through application of the conclusions I have reached through the study of nine distinguished theatre critics in Osijek in first half of the 20th century and synthesis of that conclusions with interdisciplinary literature I have systemized and evaluated the genre of theatre criticism in Osijek on several fields: education of theatre critics, function and position in newspaper, structure of theatre criticism, style of criticism and various elements of critic's evaluation of the performance (dramatists, directors, actors, attitude of the critics toward theatre and audience) which resulted in completely unique and by now not existing conclusions about the theatre criticism in Osijek and the nature of the genre of the Osijek theatre criticism