Socijalne vještine u radu s djecom

Socijalne vještine su sposobnosti prilagođavanja i pozitivnog razmišljanja koje nam omogućuju da se uspješno nosimo sa zahtjevima i izazovima koje pred nas postavlja život svakoga dana. Socijalne vještine se uče od najranijeg djetinjstva: najprije u obitelji, a onda kroz druženje s drugom djecom (mlađom i starijom) te odraslima iz užeg i šireg socijalnog okruženja. Komunikacija je proces razmjene misli, osjećaja i poruka koji se nužno odvija kad god postoji interakcija (međuodnos, međudjelovanje, međubivanje). S obzirom na način komuniciranja postoji podjela na verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Sposobnost razumijevanja drugih ljudi u određenoj je mjeri urođena svim ljudima i naziva se prirodna empatija. Razvoj prirodne empatije u pojedinca teče usporedno s njegovim kognitivnim razvojem, od najranijeg djetinjstva. Asertivnost je složena vještina ili ponašanje koje ima jednu od ključnih uloga u dugoročnom održavanju kvalitetnih međuljudskih odnosa te u smanjivanju stresa. Aktivno slušanje je slušanje sa svrhom. Djecu je potrebno naučiti aktivnom slušanju jer je ono jedna od ''skrbnih navika'' koja gradi i unapređuje odnose. Sukob je posve normalna pojava koja se javlja u svim međuljudskim odnosima. Prava pomoć odrasle osobe u osposobljavanju djece za nenasilno rješavanje sukoba je u tome da ih se nauči komunicirati tako da ne napadaju jedni druge, nego da zajednički ''napadaju'' problem. Djeca često ne razumiju što se oko njih zbiva i teško prihvaćaju promjene u današnjem načinu života, primjerice odvojenost od obitelji, život u prognanstvu, promjene u ponašanju roditelja i sl. Dugoročne posljedice traume kod djece uključuju kronični posttraumatski stresni poremećaj, prekomjeran strah i tjeskobne poremećaje, razvojne smetnje, poremećaje u razvoju emotivnih veza, somatizaciju simptoma, psihotične poremećaje i brojne druge ovisne o dispozicijama, obilježjima traume i brzini, načinu i uspješnosti primijenjenog liječenja. Uspješna prilagodba nakon traume dovodi do oporavka i vraćanja straha na ''normalnu razinu'', potiče hrabrost u suočavanju s opasnošću, smanjuje traumatski osjećaj bespomoćnosti. Igre pružaju mogućnost da se ozbiljne ideje i važne životne vještine nauče na zabavan način. Sveopća prisutnost igre i tradicionalnih igara ukazuje na važnost ovog aspekta dječjeg učenja u razvoju