Važnost bioetičke edukacije u sestrinskoj praksi

Unaprjeđenjem i samim razvojem znanosti i tehnologije razvija se medicina i to takva medicina koja traži da se prate novi trendovi. Samim napretkom postavlja se pitanje etičnosti prema osobama u ovom slučaju pacijentima. Ne želi se utjecati na promjenu nečijih moralnih stavova i vrijednosti, jer to nije moguće u potpunosti, nego ih poboljšati prema boljem prateći trendove ali ne narušavajući dostojanstvo. Bioetika tu igra važnu ulogu kao nova disciplina. Riječ bioetika nastala je 1970. godine. Njezin tvorac je biokemičar i onkolog Van Rensselaer Potter. U službenu upotrebu ušla je 1971. godine u nazivu tek osnovanog instituta čija je glavna istraživačka tema bila ljudska reprodukcija. Uz pomoć obitelji Kennedy institut je osnovao i njime rukovodio Andre Hellegers, opstretičar, demograf i fetalni fiziolog. Potter kao tvorac riječi i Hellegers kao njegov promotor pridavali su joj različito značenje. Za prvoga je bioetika znanost ravnoteže između čovjeka i prirode i most prema budućnosti čovječanstva, a za Hellegersa je ona istoznačnica za medicinsku etiku . Od vremena u kojem je nastala pa do danas riječ je poprimila različita značenja, počevši od shvaćanja bioetike kao profesionalne etike u medicini, do globale bioetike i bioetike kao ljubavi prema životu. Edukacija kao osnovna pedagoška disciplina bitna je ako želimo unositi promjene na valjan način te je ona blisko povezana sa odgojem i obrazovanjem. U sestrinskoj praksi odgoj je važan kao svako svjesno učenje s ciljem da se nekog potakne na promjene koje su bolje. Hipokratova prisega nas podsjeća na traženje odgovora na etička pitanja i pronalaženje rješenja za ista. Već tada su se tražili odgovori na brojna pitanja koja se povlače i danas poput eutanazije i abortusa. Navedena pitanja se uspješno provlače i danas u nadi za najbolje rješenje te iako ga državne donose same pojedine vjerske skupine imaju svoju teoriju tumačenja.Za svakoga je važna sposobnost argumentiranja i prihvaćanja tuđih stajališta, preuzimanja odgovornosti za svoje postupke te prenošenje onoga što je vrijedno i dobro naučeno na daljnje naraštaje, a ono loše pokazano u praksi koristiti kao primjere kako ne treba postupati