Dijagnostički kriteriji za kasnu novorođenačku sepsu

Late-onset neonatal sepsis is one of the leading causes of morbidity and mortality in neonates. Late-onset sepsis is usually defined as sepsis >72 hours after birth. Low birth weight and gestational age are inversely related to the development of late-onset sepsis. Gram-positive organisms appear to be the cause of the majority of the infections. Particularly coagulase-negative staphylococci have been implicated in late-onset neonatal sepsis. The pathophysiological mechanisms underlying the development of sepsis is a complex interaction between the invading pathogen and the neonate’s immune system. Diagnosing late-onset sepsis is extremely challenging due to unspecific symptoms and clinical signs which frequently can mimic other non-infectious etiologies. Blood cultures are time consuming and often yield false negative results. Markers and laboratory test used in the evaluation, such as white blood cell count, absolute neutrophil counts, immature-to-total neutrophil ratio, C-reactive protein, procalcitonin, tumor necrosis factor-α, serum amyloid A, IL-6, IL-8 and CD64 have been used to assist in the identification of late-onset sepsis. However, at present time no marker is individually sufficient to confirm the diagnosis. Usage of two or more markers with different properties, also measured in different time intervals often leads to increased diagnostic accuracy. This could be helpful for the clinicians in the diagnosis and management of late-onset sepsis. There are several novel biomarkers under investigation that appear promising for the future.Pojava kasne novorođenačke sepse je jedan od vodećih uzroka smrtnosti novorođenčadi. Kasna novorođenačka sepsa obično se definira kao sepsa koja nastaje nakon više od sedamdeset dva sata poslije rođenja. Niske težine novorođenčadi i gestacijska dob su obrnuto povezane s nastupom ove sepse. Čini se da su gram-pozitivni organizmi, a posebice koagulaza-negativni stafilokoki, najčešći uzročnici infekcija koje vode u novorođenačku sepsu. Patofiziološki mehanizmi iza nastanka sepse su složena interakcija između patogena i imunološkog sustava novorođenčeta. Dijagnosticiranje kasne novorođenačke sepse je iznimno zahtjevno zbog nespecifičnih simptoma i kliničkih znakova koji često mogu oponašati druga neinfektivna stanja. Bakterijske hemokulture uzimaju vremena i često su lažno negativne. Postoji više markera i laboratorijskih testova, kao što su broj bijelih krvnih stanica, apsolutni broj neutrofila, omjer ukupnih neutrofila, C-reaktivni protein, prokalcitonin, čimbenik nekroze tumora, serum amiloid A, IL-6, IL- 8 i CD64 koji se koriste u postavljanju dijagnoze kasne novorođenačke sepse. Međutim, trenutno nema specifičnih markera za pouzdano postavljanje dijagnoze. Kombiniranje dva ili više markera s različitim svojstvima koji su uzeti u različitim vremenskim razmacima, povećava dijagnostičku točnost. To bi moglo biti korisno za kliničare i u dijagnozi i liječenju kasne novorođenačke sepse. U toku su istraživanja na više različitih markera s obećavajućim izgledima