Comparison of the Council regulation (EZ) No. 44/2001 and the Regulation (EU) No. 1215/2012 of the European Parlament and of the Council on jurisdiction and the recognition and enforcement of judgements in civil and commercial cases

Može se reći kako su države članice Europske Unije (u nastavku: EU) rano počele razmišljati o potrebi sudske suradnje i usklađivanja svojih nacionalnih građanskih procesnih prava, barem na području usuglašavanja odredaba o međunarodnoj sudskoj nadležnosti te uzajamnom priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka. Razvoj te materije na području EU razvijao se u dvije faze uvjetovane ovlastima EU za reguliranje ovih pitanja koje su date osnivačkim ugovorima: 1.Faza temelji se na čl. 220. Rimskog ugovora kojim je određeno Ako bude potrebno, države članice će pristupiti međusobnim pregovorima da bi svojim državljanima ostvarile pogodnosti u pogledu pojednostavljenja postupka kojim se uređuje uzajamno priznanje i ovrha presuda sudskih organa i arbitražnih odluka.. Naime, ova odredba poslužila je i kao osnova za usvajanje Briselske konvencije o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima (u nastavku: Briselska konvencija), s kojom je i započeo proces unifikacije međunarodne sudske nadležnosti. 2.Faza odvija se po usvajanju amsterdamske verzije ugovora o osnivanju EU, kada u direktnu nadležnost Vijeća EU ulazi i područje međunarodnog procesnog prava. Time je omogućeno da države članice radi ostvarivanja suradnje u području pravosuđa više ne moraju biti vezane međunarodnim ugovorom, već da se pravosudna suradnja može regulirati i sekundarnim izvorima europskog prava. Upravo to rezultiralo je usvajanjem Uredbe Vijeća (EZ) br44/2001 o nadležnosti, priznavanju i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (u nastavku: Uredba Brisel I), najvažnijeg izvora kojim se unificira materija priznanja i ovrhe sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima na području EU. Dakle, spomenuta prva faza razvoja europskog građanskog procesnog prava iznjedrila je spomenutu Briselsku konvenciju koja je imala ključnu ulogu u rješavanju pojedinih pitanja u sporovima unutar EU preko trideset godina. Nadalje, kao njen nasljednik, 22. prosinca 2000. donesena je Uredba Brisel I koja je sljedećih desetak godina uživala status jednog od najvažnijih pravnih instrumenata europskog zakonodavca u području međunarodnog građanskog procesnog prava. Njome je osigurana ujednačenost pravila o međunarodnoj nadležnosti, učinkovito priznanje i ovrha odluka donesenih od sudova država članica EU i općenito unaprjeđenje sudske suradnje u građanskim i trgovačkim stvarima. Međutim, u članku 73. ostavljen je prostor za napredak. Naglašena je obveza Komisije da, najkasnije u roku pet godina od stupanja na snagu Uredbe, Europskom parlamentu, Vijeću te Gospodarskom i socijalnom odboru podnese izvješće o njezinoj primjeni, te u slučaju potrebe priloži prijedloge za prilagodbu. Upravo ova odredba ukazuje na spoznaju nadležnih institucija (već u trenutku donošenja Uredbe) o mogućnostima progresa i na spremnost da se u dogledno vrijeme učini korak prema naprijed. Naposljetku, zbog uočenih nedostataka i izgledne potrebe za daljnjim napretkom, te nakon dugotrajnog procesa i brojnih prijedloga za temeljite izmjene, u prosincu 2012. donesena je nova verzija Uredbe Brisel I, pod nazivom: Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog Parlamenta i Vijeća o nadležnosti, priznavanju i ovrsi sudskih odluka o građanskim i trgovačkim stvarima (u nastavku teksta: Preinačena Uredba Brisel I). Do posljednje izmjene došlo je na snažnu inicijativu Komisije. Prvotni prijedlozi bili su vrlo radikalni, u nastojanju da se postigne značajno odstupanje od dotadašnjeg pravnog okvira Uredbe. Međutim, u tijeku zakonodavne procedure prijedlozi su reducirani i svedeni na nekoliko ključnih izmjena: pravila o primjeni uredbe na arbitražu, pravila o sporazumima o nadležnosti suda, pravila lis pendes, pravila o privremenim mjerama, te pojednostavljena pravila o ovrsi sudskih odluka europskih sudova. Dakle, konačni tekst nove Uredbe prilično se razlikuje od kompliciranih rješenja sadržanih u osnovnom prijedlogu Komisije. Može se reći kako je sadržaj Uredbe evoluirao, više nego da se radi o fundamentalnoj izmjeni. Cilj ovog rada je prikazati detaljan uvid u novosti koje sa sobom nosi Preinačena Uredba Brisel I, te izvršiti usporedbu s njenom ranijom verzijom Uredba Brisel I. Potanko će biti obrađena svaka izmjena, te prikazana njena korelacija u odnosu na ono rješenje koje joj je u ranijoj Uredbi prethodilo, s tim da će pažnja pretežno biti usmjerena na spomenute najvažnije četiri izmjene: pravila o primjeni uredbe na arbitražu, pravila o sporazumima o nadležnosti suda, pravila lis pendes, te pojednostavljena pravila o ovrsi sudskih odluka europskih sudova