Social media as a destination marketing tool and its use by Croatian tourism organization

Diplomski rad temelji se na opisu stupnja korištenja društvenih medija kao marketinškog alata destinacijskih marketing organizacija. Pojašnjava se definicija destinacije i uloga marketinških organizacija u promociji iste. Rad definira društvene medije te pojašnjava njihov nastanak, podjelu i primjenu. Uz podjelu društvenih medija po tipu, u radu se također govori o najzastupljenijem tipu društvenih medija u marketinškoj promociji te o primjeni. U svrhu pisanja rada provedeno je istraživanje primjene društvenih medija kao marketinškog alata od strane hrvatskih turističkih zajednica te su u drugom dijelu rada interpretirani rezultati tog istraživanja. Istraživanje se vršilo analizom sadržaja Facebook stranica 16 turističkih zajednica u Hrvatskoj u periodu od 1. srpnja do 31. kolovoza 2015. godine. . U istraživanom periodu turističke zajednice ukupno su imale 328 objava. U istraživanju je vidljivo da je velika razlika između aktivnosti pojedinih turističkih zajednica iz čega se da zaključiti da ne postoji nikakav nacionalni plan komunikacije niti međusobna usklađenost.Thesis is based on the description of the usage of social media as a marketing tool by destination marketing organizations. It clarifies the definition and the role of destination marketing organizations. Thesis defines social media and explains their development, distribution and use. With the division of social media by type, the paper also addresses the most common type of social media in their marketing promotion and its application. The purpose of the dissertation was a research application of social media as a marketing tool and its usage by the Croatian tourist boards. In the second part of the thesis is the interpretation of the research results. The research was done by analyzing the content of Facebook pages of 16 tourist boards in Croatia in the period from 1 July to 31 August 2015. . During that period tourist boards had 328 posts combined. The study shows big difference between the activities of individual tourist boards from which we can conclude that there is no national plan of communication or some sort of mutual agreement