Stvaralaštvo za violinu solo hrvatskih skladatelja 20. i 21. stoljeća

Lako je primijetiti koliko se opisane skladbe hrvatskih autora međusobno estetski razlikuju premda su nastale u prilično kratkom vremenskom periodu, te kako je unatoč različitim utjecajima svako od tih djela obilježeno vrlo individualnim i prepoznatljivim glazbenim izričajem. Improvizacija i fughetta M. Šlika nadahnute su glazbenim slogom Bachovih djela za violinu solo, dok inspiraciju u violinskoj glazbi 19. stoljeća pronalaze Dva guslačka hira P. Dešpalja, te Arcate M. Kichla. Kichl inspiraciju pronalazi u ideji capriccia ili etide kao virtuoznoj kratkoj kompoziciji, te na tim postavkama gradi zvukovno i harmonijski vrlo progresivnu glazbu. Dešpalj se na glazbu 19. stoljeća ugleda i glazbenim izričajem. Utjecaj hrvatske narodne glazbe izražen je u djelima Papandopula i Miletića. Dok Miletić preuzima sve karakteristike narodne glazbe i 'prevodi' ih u onu umjetničku, Papandopula inspiriraju tek neki elementi narodne glazbe koje ugrađuje u svoj glazbeni jezik, te ih dalje razvija i stvara velika, kompleksna glazbena djela. Danza di corde nadahnuta je ritmičkim karakteristikama plesa, te istražuje odnos između apstraktnog, modernog glazbenog izričaja i elemenata lako shvatljivog tradicionalnog glazbenog oblika (plesa). Sonata M. Šlika, te djelomično Sonata M. Kichla stilski se ugledaju na Regerovu i Hindemithovu glazbu za violinu solo, dok je Kichlovu Sonatu zbog snažnog, izraženog ritma kao vrlo važne sastavnice djela i stvaranja kontrastnih karaktera moguće povezati s glazbom B. Bartoka. Prepoznatljiv glazbeni stil Anđelka Klobučara sinteza je jasnoće glazbenog oblika izgrađenog iz malih, često kontrastnih motiva i modernog harmonijskog jezika